Metar nad zemljom il’ u vlatima trave
svaki put vire te okice plave.
Ni vjetra se ne plaše,
ne čude ako i crna ptica krilima maše.
Nasmijane i kad drvo raste,
u jurišu neprikosnovenom ako i sretnu i mrave.
Bruje, miluju i ne grcaju,
u šaljivom tonu vrdaju i skakutaju.
Ponosito, sunce na sve strane jure
uživajući trčkaranjem po poljima glamure.
Ne kriju kad radosne trenutke slave,
sad znate zašto svi vole te okice plave.
(2015)
