Ispružajući nekad zgrčene dlanove
u želji nedotaknuto dotaknem
rasplamsane misli povedu u ratove
zanjišu bokovi noći ove srpanjske
ne dodvorivši se bijednim huljama i svakom
usne ne izdržaše, glasniku jasno rekoše;
Život je tek putovanje kratko,
čuvaj i ne daj me mjeseče!
Ne reci, zvonki osmijeh nije čarolija,
nit budi crne slapove kapljica mora.
Suton je sukrivac suptilne odsutnosti.
Il’ prijetnju vidiš u hladu borova?
Čuvaj i ne daj me i ti, oblače!
Kad sve razmaknute upajaš puteve
lako i tuđe čizme požele da zakorače,
ne želim bježati u mišje rupe i kuteve.
Nit ići tamo gdje nesretni odlaze,
siva je jesen i opalo lišće.
Čuvaj me, zvijezdo i svijetli mi staze!
No, samo da znate, samilost ne išćem.
(2016)
