NA PRAVOSLAVNOM GROBLJU – ADMIR DŽIBRIĆ
Mnogo čega zaboravnog u čovjeku ostane. No, postoji jedno mjesto gdje možeš da vratiš uspomene i sjećanje.
Groblje. Ustvari, groblja su jedan mali grad, ali ne i mrtav. I ovdje života ima. I groblje nije imuno na novitete. Oko groblja su ograde, mrtvačnica, staze i dovedena voda. Znači, nije sve tako mrtvo.
Nezadovoljnik svojim ličnim navođenjem prekraja dizajn. Na groblju se čita i povijest.
Iskreno, uvijek me je privlačila i ta razlika: fratri, jevreji, sinagoge, pravoslavne crkve, kaluđeri i igumani, svećenici i sve ono što nije u tradiciji i povezano s islamom.
Kažu, ako poštuješ tuđu vjeru i oni će tvoju. Poštovanje se uzvraća poštovanjem.
Prolazeći kroz Banjaluku odlučih svratiti na jedno, Sveti Pantalejon u Boriku, otvoreno još prije sto sedamdeset pet godina i najstarije je pravoslavno u Banjaluci.
Na samom ulazu primijetih stoje tri nadgrobne ploče – spomenici i jedan prastari. I obično svi su od mermera, želja da se ustraje u nacionalnom i vjerskom stilu.
Na spomeniku u vrhu ucrtan pravoslavni krst, fotografija, natpis ime i prezime pisano ćiriličnim pismom, godina rođenja i godina umrlog.
Na prvom grobu još iz početka XX vijeka leži neka Ilija Petković, solunski borac. Položen mu vijenac na dan pobjede u I svjetskom ratu. O njemu sam čitao i u novinama. Sad kruže priče o njegovom herojstvu.
Il’ samo od mrtvih se prave mitovi, a istina samo da su to glasine.
Do njega dječiji život sedam godina. Fotografija dječaka s nevinim licem.
Kome li se on zamjerio, pa mu ugasi se život. Znam, sigurno nikom. I nedužni i najbolji umiru. Život je čudan i nikad ne zna se na koju ćete stranu odvesti.
Na trećem leži djevojka od dvadeset godina i priča o smrti, kako je izvršila samoubistvo zbog neostvarene ljubavi. I stihovi uklesani na spomeniku asociraju na takvu anegdotu. Opominju, ljubav zna biti i tragedija.
Na četvrtom zajedno ukopani Milan i Slavica.
Osim godine rođenja i smrti, spojeni su zajedno i u ovom drugom životu.
Ovdje je uočljivo, pobijedila je ljubav.
Istina, ovdje se ne vide frakovi, smokinzi i odijela, nit novac je važan. Odijelo ne čini čovjeka. Sve je prolazno, samo se pamte djela.
Ovdje se čitaju molitve, u čast mrtvih, jer za Boga nema beznadežnih. Ovdje prestaju sva licemjerja, koristoljublja, visokoumlje, uobraženost, kleveta i zloba. Samo se srce liječi.
Nadgrobni spomenici su zub vremena.
Ovdje se i pitamo, šta je grob bez cvijeća i svijeća. Istina, magnolije, tulipani i karanfili uvenu, čovjek među obraslom zelenom travom i rastinjem je pomalo i zaboravljen.
A svijeće se ugase, baš kao i život.
U siromašnom ili malo skromnom obimu i po pravilima ceremonijala ovdje je čovjekov zadnji dan u prvom životu i gdje se rađa novi drugi život.
Odlazim, mrak polako pada, u saznanju ni ja nisam drvo s korijenom vječitim u zemlji, svačije se osuši i bude kraj. Svi mi na zemaljskoj kugli neprestano umiremo i rađamo se ponovo. Život je kao voz, a groblje je zadnja stanica. (2017)
