Ruka u ruci nehotice.
Perverznost grabi na svjetlosti,
proste riječi klize, a ja uskličem;
O, Bože kakav je ovo svijet.
Još jedna Amanpour.
Ona što se voljela češljati
na hridu uz obalu i u sutone
pokazujući bjelinu, nagost,
grudi i kosu sirene iz mora.
Sad u glavi isti đir.
Mjerkam, oči kidišu, ne kriju;
Mala, strašna si, prvoklasna ždrebica!
Sijevaju okice k’o Halejeva kometa.
Sunce je daleko,
a ja bi s njom ne jedan, tri leta.
Tri, možda bi i to bilo malo.
Koja životinja, za me rekli bi.
Svinja. Oni što misle da su normalni,
a kriju istu želju i o tome sanjaju.
Ruka u kosi.
Potres na Dinari i Velebitu.
Tresem se i ja k’o Jermenija,
uskliče u zanosu i ona;
Dobar si, dobar Jeremija!
A meni je ime Ahmed.
U sebi mislim; Nije važno.
Zovi me kako hoćeš. I Jupiter.
Slika privuče priliku, jaje – jaje.
Presveta Marija,
oprosti za ovo; nisam svetac.
Kosti me peckaju,
svrbi iza desnog uha,
koljena klecaju,
kosa diže.
K’o ratnika me znaju.
I kako dići ruku na sebe,
Amanpour, Helena su poželjno ratište.
Palma ne može bez sunca,
sočne smokve bez ugriza.
Čovjek je stvoren za živjeti,
a u neznanju ne vrijedi umrijeti.
(2016)
