O pjesnicima i književnosti rijetki govore.
Tek neki o njihovoj raskalašenosti, njihovom nezdravom životu, ponekad kako su nerazumni svijetu u kojem žive i kroz glavu im da struje nemoguće misli, tvrdoglave su rase i oduvijek magnet policiji i njihovim visokim činovnicima kako do slave i uhvate se još većeg položaja i funkcije.
Nije da nije, neki glume i aristokratsku i plavu krv, ali većina brani dostojanstvo duha.
Istina, otupljena kolektivna svijest ih tjera na to nerazumnim aktima, pa nije ni čudo što ih što ih svrstavaju među osvjedočene boljševike s neustrašivom količinom liberalizma i opozicije, kad oskudica moralnog jedinstva prešla je odavno prag. Oni su oduvijek ti, struja za jednakost i izjednačavanje svih ljudi na Zemlji.
Dolazeći iz demokratskih redova, te klicanjem o zanemarenim, oni kontra – revolucijom tu unutrašnju pocijepanost i neuravnoteženu simboliku simetričnim i prostranim nijansama hrane i podstiču u borbi protiv vlasti, pa nerijetko završe u bajbokani (zatvor).
I stoga ne možemo se oteti dojmu nije li to šejtanski posao dok ozlojeđeni na cijeli svijet traže pravdu za čovjeka, uz zaslijepljenu beskonačnost i tvrdoglavost spokojnošću ulijevaju nadu u život.
Kriomice naslućenim namjerama utiru uklete kutke nebrojenih putokaza čežnje, zagonetnu zamršenost duši, k’o jeseni kasnoj rano proljeće, ulicama da se raspe k’o prašina iznjedrena lepršavost, usnama, očima, tijelom osmijeh dok ih miluje zagrljaj istine gole.
I ja sam ti baš takav, i glavom i bradom, otvoren, razuman, uzoran građanin i pisac, neuprljanih ruku uprkos bezgraničnoj demagogiji gluposti što izviruje iza svakog ćoška i gdje moralna trulež elite apsolutno soli pamet svakom takvom čiji građanski imperativi potpaljuju onu boljševičku vatru, gdje nema klasnih razlika, u kojem imaju ista prava i onaj seljak, skitnica i bogatun. Čovjek čiji život je bez dugova, ulizivanja i kontra rodoljubivih iskaza. Slab govornik, ali izvršitelj dobrih, iako pisac, čovjek i s porukom: riječi ništa ne znače, već djela, kao ni diplome da ne znače i pamet. Veleučenjak, no, opet zbog svojih revolucionarnih stavova nepriznat.
Uvijek borac protiv visoke staleži, seljaka sam najviše cijenio.
U vatri proživljenih emocija, životu punom uspona, padova gdje caruje jedna vodilja ljubav, gdje strah od nesavršenstva tjera na prividno, varljivo, melanholično uzbuđenje u kom putokazi krivudaju dok savršenstvo spava. I stoga prizivati Boga u pomoć nije pjesnička umjetnost, već čin jednog griješnika, most koji obale ne spaja.
U nekom kutku budućnosti svjestan sam ljubav će da ispiše stranice, samo je pitanje gdje i kad.
Nježan cvijet umiva planinska rosa, grije jarko sunce
čeka leptirov let il’ da sleti osa.
I stoga, ne čudite se što Mi pjesnici ponekad brbljajući, a opet razumljivo kažemo, a da svako čuje:
“Svi moramo biti jednaki i Smrti se ne bojimo“.
Smrt dijeli jednu sekundu, jedan sprat.
Naša dužnost vojnika nije da preispitujemo, već da uspijemo, bez obzira što dinamika XXI vijeka donosi i novi svjetski poredak gdje suprotnost je na cijeni.
(2017)
