Eh, da su nam ostale brige iste
kao onda il’ priče bar slične
noge bi bez dvoumljenja same išle
misli bi mantale iskrene i čiste.
Sijao bi nad gradom mjesec mlad.
Sve bi baš poželio kao tad.
Ama baš sve.
Ne bih se pitao gdje je sve to sad.
Gdje li je sad crna Alma,
što mi je iz klupe šaptala?
Sve što o njoj znam,
znam samo da se udala.
Il’ ona Bilja
iz treće klupe srednjeg reda?
Život nas razdvojio,
gdje god da je, nek je sretna.
O, kako bih rado
šetao s njima gradom.
I ne što bih bio mlad
već što ne bi bilo ovo sad.
Sad tek ponekog rijetko vidim
i sve rjeđe i rjeđe.
No, godine ne mogu
izbrisati uspomene.
(2015)
