Putnik namjernik ovom džadom sigurno prolazi.
Na putu Bosanska Krupa – Bihać velika limena tabla sa natpisom i znakom desno“ Cazin“ ukazuje da i ovdje je život moguć. Čim se pređe most preko rijeke, u samoj blizini motela „Sedra“ pomislili bi stigli u Egipat.
No, ovdje nema pustinja već predivna tišina i priroda obiluju, ovdje nema žutog pijeska, sem bistre Une i žubora, i samoću ovo mjesto ne nudi. Ovdje nije sahranjen Tutan – kamon, nit su žive priče o Kleopatri, sem mirisa prirode što svakog namjernog ili slučajnog putnika opčini.
Što bi naš narod rek’o: Rahatluk!
Pogodno mjesto za trajno boravište!
Ptičice svojim umiljatim glasovima odaju da su žive.
Vrući juni ne prestaje žamoriti. Zeleni virovi su neke čudne igre igrali, ne štedeći kamenje, plesali sedmu Mocartovu simfoniju, upečatljiviju sliku nego što bi stvorile Verdijeve opere „Aida“ ili „ Trubadur“.
Iako interesantno mjesto za turiste, njih u velikom broju nema.
Očito im draža destinacija stari grad Ostrožac koji strči nad ovom dolinom.
Ostrožac se 1286. godine prvi put u nekom napisanom dokumentu spominje u vladavini Knezova Babonjića.
No, sva moja pažnja je usmjerena na dolinu gdje su mogle da se vide isto i mnogobrojne kulturne baštine u Bosni i Hercegovini.
Jedna od njih je i Kip nage žene il’ portret – skulptura u autohtonom kamenu bihaćit, djelo jednog od mnogobrojnih kipara koji tu svoju inspiraciju pretoče u majstoriju i ostave da im se ljudi dive.
Pored toga kipa, te majstorije su samo prikaz u Krajini da i prije su se rađali ovdje životi i rađat će se i poslije nas, a dolina je samo dokaz i nepobitna činjenica da osim prirodne ljepote da je sposobna i ljudska ruka da je stvara. (2014)
