O Splitu sam zaista malo znao.
Tek iz bilježnica što skupljaše vjerno podatke o svakoj ponaosob nastambi.
S gradske rive jedna ulica vodila me u zeleni buvljak gdje međusobno rulja se dodirivala ramenima i povici mušterija i prodavaca narušavali su mir i harmoniju.
I u tom lutanju kroz buvljak noge su me nosile ravno u jednu veliku gdje sam morao stati.
Po fotografijama iz knjiga, prepoznah: Dioklecijanova palača stoji nasuprot mene. Ma koliku god predstavu pokušali i pisana riječ mi mogla dočarati, sadašnje impresije su sasvim nešto drugo.
Toliko sam bio iznenađen svim oko sebe da sam se okretao na prstima kao balerina neznajući u šta prvo da pogledam.
Ispod cvikera što su čuvale oči od bljeska sunca od egzotičnog Jadranskog mora nije se mogao vidjeti sjaj, samo se mogao naslutiti.
Ovdje se moglo vidjeti svega i svačega, od poštena čovjeka do tko zna kakvog zulumćara, od grupe mažuretkinja što slave maškare do imena Zotikos i Filotas uklesanih, majstora s Istoka.
I merhametluk i marifetluk istodobno vrzmaju se po aleji. Vidim gospođu u kaftanu pruža hediju, gvozdeni sitniš slijepom dječaku što prosi, a nasuprot njih šuša, neka baraba i vucibatina, onako pesinav s fesom na glavi ljuma u malom luku gore – dole, isto tako išće, ne bi li mu neko kupio il’ dao za pivu il’ neku lozu da ubije nervozu i nastavi dernek i sinošnje provodadžije.
Danju izgleda kao pozorišna sala prepuna Kineza, Šveđana, Arapa i tko zna odakle i s kojih dolaze strana, kastile sigurno.
Noću kad se upale lampe i zablista sa svih strana, čovjek da ne povjeruje da to što gleda i da vidi. Graditelju nije nedostajalo ni kamena, ni mašte.
Dioklecijanova palača, djelo rimskih neimara sagrađena je od 295 – 305. godine po velikom rimskom caru. Ti lukovi i sve ostalo u takvom je izdanju, k’o da juče je izgrađeno.
Saznah ponešto još i o prastanovnicima ovih krajeva koje su Grci i Rimljani zvali Ilirima. Po mnogim njima mjesta i dan danas još nose imena. Vrčevi, zdjelice, amfore i kovani novac, te pisani dokumenti su dokaz, života je ovdje bilo i u antičko doba.
Remek – djelo neimara bacilo je ipak sve ostalo u sjenu i saznanje, Split i Dioklecijanova palača su zaista lijepi, pa nije ni čudo što poezija i o njima sklada stihove i ukrasne metafore, rađa mitove.
I apsolutno ne žalim, što moje uboge noge duge puteve su prevalile i što čini mi se ponekad malo koljena strče, škripe koske k’o nepodmazani ćiro iz Podlugova.
S tek iscvalih krošnji topola što čuvaju drevnu tekovinu u meni kao i svakom putniku rodi bljesak, jači i od hiljadu dubrovačkih zlatnika.
(2014)
