Mi smo danas opet ovdje gdje smo bili juče
Zamišljeni nad istinama koje su nam se dopale,
Ispred nas je tuga, tuđina i bespuće
A domovina, nada i pravda su propale.
Mi smo danas opet svezani sa istim lancem
Nad bespućem sivim i nad istim klancem.
Ne vidimo obalu a lađa nam tone, dotiče dubinu,
Talasi nas biju, palubu nam lome i gutaju jedra.
Zahvatamo vodu u malena i poveća vjedra
Sipamo je i kunemo glasno sopstvenu sudbinu.
Mi se danas opet davimo u bolu i mutnoj prošlosti
Brinemo se možel’ nama ovo dragi bog da prosti?!
Budućnost smo povjerili prevarantima i ološima
Kojima vjerujemo i volimo ih kao bližnje svoje,
Hvalimo ih na trgovima i lupamo po dobošima,
Sa ponosom nosimo njina imena, grbove i boje.
Mi danas opet gledamo u pravdu sa iste distance,
Opet zagledani odmjeravamo bespuće i klance.
Nama danas opet tamnica je kuća i sopstveni dom,
Snovi su nam isparili sa jutarnjom gustom maglom
A mrak nam je popio osjećanja, samilost i želje,
Ponoćna tišina nam kipove od najgušće tame delje
I daje nam ih svakog svetog dana za sjetu i poklon
Da slučajno ne bi zaboravili na strmi klanac i odron.