Kad prostranstva neuhvatljiva
iz zore uspavane izrone,
sunce u hladu takne
svi uzdasi u glas progovore.
Ustreptale usne spletu vijenac
u toplim i jarkim bojama
kroz svaku kost prođe
drhtavica međ’ koljenima.
Ne mogu, a da se ne sjetim
hiljadu devetstotina devedeset devete,
ronjenja u ljetnim idilama,
šetnji u sate večernje.
K’o igračka razigrana
zabliješti smiraj umiljato.
Buketom zraka ubije i tamu.
Stisnem zube i osjetim taj domovine dodir,
Zaboravim, bijelom svijetu
smiješe se oči stranca.
(2015)
