Svemir ne poznaje „vrijeme“
srce – daljinu
gledam okom
a duša vidi
na vrhu brijega zeleno plavog
praznom rukom sjenu stvaram
da sunce smirim sliku bistrim
otimam daljini lik nestvaran
ne plaču kiše ljetno je lice
rasulo kose brijegom
uzdasi trava na vrućini
kolo su nezavršeno
u dvorcu srca molitvom
pokušavam iskupiti vrijeme
doseći svemir bezvremeni
vodom s česme isprati sjene
sa vrha brijega odmiču jutra
grad ih s radošću prima
kroz koprenu čipkane magle
rasula se daljina…
akril – Nada Vučičić