umotal bih te u trajanje
šuškavi celofan da me budi
kad malaksam od ljeta
od svijetla
od ljudi
umotala sam te u pjesmu
stihom obrubila usne
povukla dodir do očiju
bore tvoje da ljube
puštam da noć nabubri
kao tijesto s kvascom
molim na krunici
ne odlazi
brod siječe pramcom
pred jutro žeđam kap rose
usahle usne da ovlaži
u njoj je svijetlo ostalo
eliksir života
eliksir ljubavi
napiši nešto za mene
pa neka i laž bude
ti to znaš
ti umiješ
lagati sebe i druge
budimo tajna izvrnutih džepova
u koje tek san stane
pararelnih svijetova
obrubljenih svijetlom,
bez sjena tame
napiši jednu za mene
onako usput od šale
mek zavoj će biti
duši mojoj
kad prokrvare rane.
akril na kartonu – Nada Vučičić