U Andrićgradu mjesec zanoćio.
U otkucaju sutona lomi se nebo.
Drina ,muza svilena ,u preljubi divljine ,
zagrljena mostom kamenim ,
sladunjavim šapatom ljubi neimare.
Žubori plava voda ,od nabujale strasti ..
Pretijesne joj obale .
Iz mosta šapuću zazidani anđeli
u srcu kamenom duša našla gnijezdo.
Kucaju riječi u isklesanom kamenu ,
pjevaju baladu sa kraja izgubljenog vijeka.
U vrtlogu ,djevojka, pobjegla od ljubavi lažne,
Iz ukletog vira ,bisernim suzama ,
šapuće tajne važne.
Udaraju talasi kao u Andrićevoj priči …
Da li je ovdje vječnost ?
Na mostu ljube se dvoje ,
na nebu gori kumova slama.
A sve mi na bajku liči .
Tamo pod Bikavcem vijekovi spavaju .
Žrtve se probudile ,jeka u vrisku lišća.
Doziva majka sina Radisava ,
što dahom pravednika,
milova Drini bokove,
ječi zemaljski pakao
da skine mu sa duše okove.
Lomi tišinu bolan zvuk…
I sviće zora iz bola.
Drina…obnažena djevojka.
Očima zrele žene
spoznala vječnog dječaka.
Nemanja, ime Svetosavsko ,
krenu kamenim stazama,
ko cvjetnom dolinom.
Ponio zvijezde u njedrima…
K’o pijani pjesnik prosuo omamu ,
po njenim usnulim bedrima.
Među dojkama legende stare…
Andrićgrad, niče, kao cvijet iz pepela .
Druga nagrada u Andrićgradu.
