Sedim udobno zavaljen i posmatram kako se rađaju talasi. Najpre izranjaju vrhovi povijeni vetrom. Plešu, ljuljaju se, spuštaju i dižu poput ljubavnika sve dok doline ne ispuni pena. Obojeni su nebom i mirišu. Pojedini su ukrašeni lišćem i laticama. Isparavaju odlazeći u oblake ostavljajući dugu na tren tik iznad sebe. Spuštaju se utapajući se u ostale i ponovo dižu ne mareći za vreme. Lepota. Zvuče veličanstveno baš kao orkestar. Melodija je sasvim prirodna kao i šuštanje topolovog lišća čiji talasi miluju dunavske. Poneki cvrkut i bas nastao udarom talasa o drveni čamac koji se ljulja i kiša koja pravi talase u talasima spuštena poput zavese iz oblaka. Čini mi se da su spojeni sa rekom kao i ona sa morem u koje će se uliti zajedno sa mirisima prikupljenim uz tok. Uživam u svakom trenu jer je neponovljiv, čudesan. Ne smetaju mi kapi koje dobuju o mene. Skoro da ih i ne primećujem. Upijam ih ovorenih čula uživajući u radosti koja me prožima. U jednom trenu jedan vreli zrak probija oblake spuštajući se do reke. Ispresecan je duginim bojama i mirisan. Ubrzo dolazi još nekoliko pomerajući oblake sve do trenutka u kome će talasi postati plavi. Nestaju zajedno sa vetrom koji odlazi za oblacima a ja i dalje uživam u senzacijama čula koja me stopiše sa prirodom.
Miroslav Lj Ranković
