Miroslav Lj. Ranković o knjizi Lidije Jelisavčić Ćirić
Ljubitelji romana neprekidno obilaze danas retke knjižare u potrazi za novim delom koje će ih nakon listanja zagrliti, pružajući im senzacije u kojima će uživati i vraćati se ponovo, kada njihova čula zažele. S`vremena na vreme pojavi se delo koje zaprepasti i postane potpuni hit, knjiga o kojoj se priča čak i na promocijama drugih knjiga, mnogo pre nego li neko iz mnogobrojnih žirija shvati da postoje dela življa i od samog života.
„Rekvijem za jedan dan“ Lidije Jelisavčić Ćirić je potpuno neobično delo, roman koji za sve slobodnog duha nakon prvog čitanja postaje jedinstvena zbirka priča kojima će se vraćati. Moje prvo prelistavanje mirisne hartije izbacivalo je reči i izraze dostojne Selindžera, a kasnije, prilikom čitanja dijaloge, stihove i legende vodeći me na putovanje poput najvećih pisaca svrstanih u klasike. Reči naslagane pisanjem, proživljene iznad uma pružaju jedinstvenu mudrost koja postaje preventiva za mnoge koji su na putu u patologiju duše, a pod opravdanjem vremena. Čulo ukusa je zasuto različitošću toka dinamične priče sa gorčinom koja dominira poput ukusa švepsa koji „ujeda za dušu“ pri čemu osvežava i telo i um.
Zamislite molim Vas, jednu porodicu skrivenu u mraku i pisca koji ih obilazi sa lampom čiji je intenzite svetla moguće menjati tako da osvetli osobine, pokrete tela, tajne i namere svakog člana dovoljno da on postane Vaš, izdižući Vašu svest na nivo na kome anomalije više ne postoje. Nakon čitanja „Rekvijema“ niko više neće reći da nešto nije znao. Spoznao je sve.
Beogradska priča, prave Beograđanke o Beograđanima za Beograđane i sve one u potrazi za smislom….
https://miroslavrankovicblog.wordpress.com