KAD BUDEM MJESEC – Džibrić Admir
Provirim iz krošnji trešanja i zablistam.
Hoćeš li na pendžere tad izaći,
da te obasjam stati,
gdje bi te opili moji šapati,
i naši se sreli koraci.
Koju da prozborimo i eglenišemo,
o čežnji da ne polemišemo.
Znam, ašika se ne bojiš
nit kome trčiš da se dodvoriš.
Sve znaš. Na oka trzaj
više da me ne puštaš,
do ruku svratiš, ognjom uzvratiš.
U nepreglednom izobilju
jorgovan bi naš zalepršao,
ne bi bilo sile, nit vlasti
koja bi te mogla više od mene ukrasti.
Kad budem mjesec…
Smijem li se primaći,
pitati je li još na lijevom krilu kuće soba ti,
onako nježnu i krhku dotaći.
Letjeli bi, mirisali livadama ljiljani,
da su sreli ljubav hvalili se i pašnjaci.
Ne bi se znalo dršće li srce il’ rumeni zrak,
nemir bi zaspao to znam i cijeli grad.
Kad budem mjesec.
No, još nisam i sve je samo san.
(2015)
