Pudar se rađa, putuje, mimohodi, životi, putopiše Hercegovinom, Zahumljem, onim nekad jedinstvenim Mostarom. Iz krajolika gdje škrtu suzu cijediš iz kamena, iz stjecišta rosa sa bokve, zrna iz smokve, iz mlijeka njedara, beharli grana, Emine po bašči bose, iz krika galeba, iz raštike, iz grkog zalogaja hljeba, gorskog sastanka, žilavke iz božje amfore, od blatine, plemena sjemena, ljudi posebnog goda i duha, šalje nam Pudar razglednice, crtice, žive sekvence, svrstane u nadasve slikovit i duhovit album iz konačišta bezvremena.
Kršni gorštak, mekana srca i svilene duše, narodni pripovjedač vrcave misli i pitke riječi, javlja se kao vodič za početnike kroz grad sazdan iz i od kaprica, prinosi nam, kao ukusne zalogaje, prave mostarske buredžike. Mirisne i tople. Okusi grada. Hronika grada, vremena, ljudi, ćudi, pisana pitkim, vrcavim riječnikom koji se ne udvara čitaocu, ali ga osvaja.
U akvarelima Mostara, Pudar nam oslikava jedno vrijeme, u kojem je ovaj hercegovački biser živio životom jedinstvenog, skladnog, šarolikog i raznovrsnog staništa i životišta ljudi različite konfesionalnosti, nacionalnosti, ali sličnih po karakterima, navikama, domišljanju. Poslije dva romana i zbirke priča, podari nam Pudar još jedno književno djelo za respekt i „kapu dole“.
U Pudarovom pripovijedanju ima kaporovskog smisla za detalj, šantićevske liričnosti, ćorovićevske lakoće i jednostavnosti u naraciji, džikićevske stilske figurativnosti i sevdičnosti.
U dragim tragovima su tu i ćopićevska humornost, kočićevska dovitljivost, naravno uz snažan lični autorov pečat. U svom vanrednom rječiteljskom ispredanju, zavidan je i Pudarov istražiteljski rad, što mu, uz izuzetno pamćenje, pomaže u reprodukciji zbivanja, baratanju faktima, ulaženju u kontekst vremena i događanja. Naravno, pisac to nadograđuje i upotrebom fikcije, i to čini dosta vješto tako da čitaoca ne zbunjuje. Sam autor navodi da su „mnogi događaji i mnogi objekti koji se opisuju u ovoj knjizi u potpunosti plod njegove mašte“.
Pudar se bavi ljudskom sudbinom, tako da bi to bilo osnovno vezivno tkivo svih ovih priča. Pisac nas samo vodi kroz ovaj svijet sudbinske isprepletenosti, neutralno, pomalo fatalistički, što je apsolutno u skladu sa osnovnim pogledima na stvarnost hercegovačkog interesantnog i specifičnog populusa. Ne znam šta čini jednog pisca piscem, ali smatram da je to verovatno njegova veselost. (Vilijam Sarojan) Njegovi su junaci ljudi iz naroda, koji su personalizovani, osobeni, imaju svoj stav, svoje mišljenje, svoju dušu, koji se šegače, nadmudruju – razbibržje ponekad surovom i gorkom životu. Mića s Mazoljica; neki glumac mostarskog pozorišta srednje generacije; Nada, Bajramova kćerka; Mujke, maturant mostarske gimnazije; Kudra iz Čapljine; Elharuna, zvana Elhaćuna; Sejo Arpadžić, mostarska boemska nada; Babica Kimeta; gospođa Škorpil i brojni drugi, toliko autentični, a svakidašnji. Posebnu notu knjizi daju dijalozi u pričama, vrcavi, duhoviti, jetki, vođeni jednostavnim govorom, punim poslovičnog i, u narodu tog podneblja, isprofilisanog govora, akcentiranog, s dosta simbolike, u funkciji radnje, uvijek sa nekom porukom. I kamo god da pođe, gdje god da hodi, kod Pudara se sve uvijek vrti oko Mostara kojem se, kako reče, ne vraća, jer nikad iz njega nije ni otišao.
Kroz mnoge priče, kao background provlači se nagovještaj kiše, njene kapi koje škrope ulice, ljude, okoliš, toliko dragocjene za ovaj krševiti i sušni kraj, tako da dođu značajno sadržajnije i simboličnije nego što se u prvi mah misli. Priče su u kratkoj formi, efektne u sadržajnosti, često poentirane anegdotom, odlika generičke suštine ljudi ovog kraja. Kratka priča je kao kratak život. Mora biti puna da bi imala smisla. (Borislav Pekić) Ustvrdio bih da je upravo takav slučaj kod Pudara. Pudar svojim pripovijedanjem krade, otrže od zaborava i time postaje jedan u nizu izvrsnih povjesničara Mostara, grada mostara, spajanja i komunikacije. Poseban utisak, na potpisnika ovih redova, ostavile su priče Brijačnica u Cernici; Ulica dr Safeta Mujića; Slastičarna kod Bajrama; Jedan prazan razred u gimnaziji; Na Neretvi, u donjoj mahali; Sala radničkog savjeta preduzeća Čistoća; Jedan, a može bit i dva velika bakarna ibrika u Donjoj mahali; Na Partizanskom groblju; Porodilište, a spominje se i sunce na Veležu, a ubijeđen sam da će svako od onih, koji budu čitali ovo pitko štivo, već pronaći svoje favoritne priče.
Dragi Ogi, hvala za ovu osobenu razglednicu Mostara.
Majo Danilović, književnik
