Prolazim ulicom rođenja
Mjesto kome znam svaki kutak
Blatni pločnici suprotstavljaju mi se na putu.
Ne znam je li užitak sunčeva zraka,
Što se prelama kroz rosno granje
Ili je to tako uobičajeno zbivanje?
Vidim cigle starih kuća
Koje nose u grob svoje tajne,
Čemprese što se pod naletom vjetra
Svijaju i pozdravljaju zimzelene sjene.
Cigle izblijedjele
Ljudi bez cilja, nade, snage
Ne tražim od njih da me vole,
A oni koji to ipak čine
Nek znaju; mene nitko ne posjeduje !
Dimom cigarete rastjeravam tmurne oblake
Oko pločnika samo korov raste
Sputala me religija, moral, dobrota
Ne vidim se iz te bolne zore!
Kiša sipi niz zidove,
Mačke bježe,
Seoski život žive samo preplašene jedinke,
A čega se bojati- kad ništa i ne postoji?
Ovo nismo mi, to su naši zli blizanci…
Nervozu unosi oblak koji me prati
Smijem mu se u lice i govorim-
„Mene nećeš uhvatiti.“
„Duhovi su neopipljivi.“
Pitanje postavljam svima-
Jeste li zapravo sretni?
