Dobro je da si zatvorio vrata. Loše je što si ih zalupio. Zvuk je razbio tišinu. Prejako lupio njome. Osakatio jutro u nastajanju. Rasuo čestice pjeska daleke sahare
po bespuću mene.
Hvatam udisaj sa nadom da ću preživjeti.
Ne brini , ponijela sam kofer , ostavljen za mene na stepenicama, pred vratima.
Krenula sam, valjda čuješ jecaj stakla dok puca pod koracima?
Sada sam podstanar.
Ne raspakovan. Bojim se otvoriti kofer, provjeriti što si natrpao,
saznati jesi li ipak nešto zadržao da te ponekad sjeti na mene.
Izjednačena u svim dimenzijama sa ništavilom, bez pitanja sam.
Ne čujem, ne vidim, šutim .
“ Biti ili ne biti ?“- pitanje Hamletovsko, stoljećima staro !
Pitaš li se što sam odabrala ?
