KROJAČ – Sakiba Harčević
U polumračnoj prostoriji Krojač i ja
jedno nasuprot drugog sjedimo za stolom
Muk
Utrobom uma zatočena bolna sjećanja gmižu,
Strah se budi,
glođe kosti,suze niz obraze kližu
Kroz zamagljen pogled promatram ga dok sjedi,
upale oči,
obrazi smrtno mu blijedi
I pitam se;
Zar taj nemoćni uplašen starac,krojač je mog života,mojih tuga,
zar on krivac je boli,dok smrt mu se za vratom ruga?
Iz krtičnjaka uma,jedna za drugom izviruju misli,
vremeplovom putuju u tamni sobičak
u kom brat i sestra u kutu ko pokisli vrapci se stisli
Drhte
Krv niz lica im lije,
Škare štekću,
Krojač krvopija zlokobno se smije
Tad Tišina poče glasno da dreči,
a ja uplašena,vremeplovom vratih se za stol,
kraj kojeg na podu sad Krojač kleči
Oprost me traži,
drhtavom rukom oružje svoje nudi..,
a ja ne želim ga
Ne!
Ne
Nek’ nebo mu za sve sudi
