Živimo u vremenu „glumaca“. Nenadmašivih kontroverznih ličnosti. Talentiranih pojedinaca, koji sasvim neometano ističu svoje mane, vješto prikrivene u omot najdivnijih vrlina, uz veliku mašnu na vrhu. Pa se pitam, postaju li namjerno bešćutni, ili pritisnuti nedaćama i njihovoj interpretaciji događaja na vlastitu štetu jednostavno, posrnu? Dušu zacrne, a tijelo truju karakterom. Može li se očitovati razlika između iskrene i one, na perfektan način, odglumljene emocije? Teško. Čini mi se da podvojene ličnosti gaze bez milosti, koračaju do svog cilja glasno, alarmantno. Izgleda da su naučili prikladne obrasce ponašanja u određenim situacijama, te iste dakako, provode u djelo bez i najmanje greške. Površnost im je glavna uzdanica. Takvih se ljudi treba bojati. Ali u pravom smislu riječi. Niste ni svjesni koliko vam štete mogu nanijeti, „idealnih“ snova zaželjeti, izbrisati i posljednji tračak vjere… Sve to perfidnom projekcijom emocija, koja je ništa, no odraz njihove unutrašnje praznine i bijede, a ponajviše nesretnosti. Namjere im se naizgled čine „svete“, a grijesi i manipulacije kojima dostižu svoj cilj nemaju premca. Jednom kad se netko odluči podržati takvu osobu i biti joj „uzdanik“, dolazi do kobne životne pogreške- upada u neprijateljevu mrežu. Mistično tone, da ni ne shvati, ogluši se na savjete, molitve, glas razuma… Drugim riječima – živ polagano umire, a nekadašnja vedrina iščezne. Ne dopustite to! Oduzmite im moć! Čuvajte se „robota“ današnje generacije!