Emilija Dević rođena je 24.02.1957. godine u Poreču.
Pjesme piše od djetinjstva i objavljivala je u „Mozaiku“ i „Istarskoj Danici.“
Onda je poslala na međunarodni festival književnosti 2011. godine svoje pjesme i uskoro je primljena u Hrvatsko književno društvo (HKD) Rijeka, najprije kao pričuvni, a od 2013. godine postala je redovni član.
Dosad je objavila pet zbirki pjesama i to ovim redom:
– „ČUVARI SNA“ 2O11.
– „KNJIGA VJEČNOSTI“ 2011.
– „ PUTNIK BEZ ADRESE“ 2011.
– „KORACI KROZ VRIJEME“ 2014. godine.
Ove zbirke objavila je za digitalne-knjige.com iz Zagreba kod gospodina Nenada Grbca. Sve je naknadno tiskala u vlastitoj nakladi i neke poklonila za nevladinu udrugu “PLAVI ANĐEO.“
Udruga građana ESSEGG je 2014. godine objavila zbirku pjesama “NEVJESTA VJETRA.“
„PUTNIK“ poetska proza objavljena je 2015. u izdanju Udruženja balkanskih umetnika – Subotica.
Pjesme su objavljene i u zajedničkom zbornicima: „GARAVI SOKAK“ 2012. godine: „Ljuljačka anđela“
i „Senje i meteori.“
Pjesma “Hramovi poezije“ Webstilus zbornik, “Smjer ljubavi“ 2011. priča fantastke za “Portal između svjetova.“
Webstilus zbornik “Pred vratima snova“ 2013. pjesma “Razglednica.“
Riječka čitanka 2013. prevedene su dvije pjesme na makedonski jezik: “Palčica“ i “Ovo malo duše.“
„More na dlanu, perom za mir“ 2014. godine objavljena je pjesma „Misao anđela.“
Član je Udruge “Providenca“ Biograd, Udruženja balkanskih umetnika i Matice hrvatske.
Objavljuje po raznim portalima: Webstilus, Magicus i www.internovine.com,
Pjesma “Sanjalica“ objavljena je u elektronskom zborniku Udruženja balkanskih umjetnika – Subotica.
2014. tri pjesme Misao anđela 1, 2 i 3 prevedene su na makedonski i objavljene 2014. u zajedničkoj zbirci “Od jedne do druge obale“ u nakladi HKD I Udruge za književnost, znanost i kulturu Struga,
Pjesma “Gospodar vjetra“ objavljena je u zajedničkoj zbirci „Antologija FB pjesnika u izdanju “Kulture snova“- Zagreb. 2014. pjesma “Ja sam…“ izašla je u „Književnom peru“ HKD Rijeka 2014.
Pjesma „Starac“ prevedena je na arapski i objavo ju je Leksikon savremenih pesnika bivše Jugoslavije.
Pjesma “Tamo u dalekoj Somaliji“ u elektronskom zborniku “Na marginama života“ objavilo je Udruženje balkanskih umetnika – Subotica.
OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE EMILIJE DEVIĆ:
‘’MJESEČINA U POLJU LAVANDE”
Moj osvrt na ovu zbirku poezije počet ću ovim stihovima:
„čovjek dobar jamči za bližnjega
samo tko je bez osjećaja,
ostavlja ga na cjedilu,
ne zaboravljaj dobrote svoga jamca,
jer je on samoga sebe žrtvovao za te..
grešnik rastepe jamčeva dobra,
nezahvalnik ostavi svoga spasitelja na cjedilu.
zauzmi se za bližnjega silama svojim,
ali pazi, da ne propadneš.“
Sirahova 29,14
Uvijek kad mi draga prijateljica, pjesnikinja Emilija Dević, pošalje svoje pjesme, veselim se što ću ući u njen poetski svijet i pročitati što to piše njena duša.
Kako i sami stihovi na početku govore, Emilija se, sukladno istima, pita u pjesmi “CRTA” sljedeće:
‘’Ponekad trebalo bi podvući crtu
oprostiti sebi i drugima greške i promašaje
i sjesti na prvi vlak koji naiđe u suton
a da te ama baš nitko ne isprati’’
shvativši, da jedino oprost čini melem za svačiju dušu, a vlak sudbine ionako nas sve odvozi u istom smjeru pa čemu onda biti ogorčena duša, ljuta na sebe i cijeli svijet zbog nepravde nanesene, kad se sve može sagledati baš u ovim njenim proročanskim stihovima?!
Listajući dalje “MJESEČINU U POLJU LAVANDE” nailazim na stihove iz pjesme: ‘’PERO IZ KRILA ANĐELA”:
“…Nevidljiva mreža
razapeta između neba i zemlje,
silazi njome jedan anđeo
uzima izgubljeno pero bijelom rukom…“
u kojima se Emilija tiho zavlači u prostor nevidljivog, a tako dobro poznatog svakoj osjetljivoj duši, osjećajući prisutnost anđela, kojeg ima svaki čovjek što se inkarnirao na ovom prolaznom galaktičkomterminalu, zvanom Zemlja.
I dalje nam potvrđuje Emilija, baš u toj pjesmi, kako naš anđeo čuvar jako dobro zna koga čuva, izgarajući u vatri želje, da mu se obratimo i zamolimo ga za pomoć.
Sukladno istom, u pjesmi “TAMO DALEKO U SOMALIJI”, anđeli čuvari su itekako potrebni jadnom napaćenom narodu, dok se u bogatom svijetu sve uzima “zdravo za gotovo” pa Emilija filozofski zaključuje u toj istoj pjesmi:
“…Ni sanjati o tome ne možeš,
ljudi da sve su za to krivi…“
dajući do znanja svima nama, koliko smo samo blagoslovljeni što smo rođeni baš ovdje gdje smo rođeni i kako mnogi od nas ne znaju cijeniti ono što im je od Boga darovano: mir, hrana, obilje voda, čist zrak, ljepota prirode.
U pjesmi „TKO SAM JA?“, jednostavnom istinom pjesnikinja nam otvara dveri svoje poetske duše i pokazuje nam da:
“…Dovoljno je osluhnuti tišinu
udahnuti opojni miris svoje duše
i prepustiti srcu da mirno otkucava
svoje prolazno trajanje…“
spoznavši, koliko smo bogati baš tim, naizgled, nevažnim – a tako bitnim životnim poklonima, darovanim nama, ovdje i sada.
U pjesmi “KAŽE MI DANAS PRIJATELJ”:
‘’Kaže mi danas prijatelj
ako dovoljno
jako sanjaš
sve je moguće…
osjetih na trenutak
da mi srce
sa njegovim tuče
u ritmu snova
pomiču se kazaljke sata
šireć ljubav
poput sunčevog zlata…’’
nailazim na onaj Emilijin stih, prepun snova, sunčanog sjaja i bajkovitiih predjela, gdje se susreću srodne duše pa zajedno sve ljudske granice ruše i odlaze putem božanskog raja, privučene sunčanim zrakama zlatnog odsjaja.
Emilijina poezija teče pitko, u rimi ili bez nje, ali toliko poznato mi i blisko, a opet novo, da sam se iznenadila dubini promišljanja i dubokog zaranjanja u predjele njene duše, gdje su me dočekala lijepa poetska iznenađenja u ovoj zbirci njene poezije i nastavlja kroz pjesmu ‘’I TO SAM JA’’:
“…i to sam ja…
pišem pjesmu
brišem malu suzu
na rubu oka
a pjesma teče
kao rijeka duboka…“
potvrđujući baš ovo o čemu sam maloprije mislila i što sam napisala.
A raznježila sam se čitajući stihove u “PJESMI ZA HANU”:
‘’…možda je jednom pročitaš
dok budeš sjedila
na klupi jednom dječaku
ovu pjesmu pisanu iz srca
i reći ćeš tiho
da.. baka me je voljela..’’
i Hana će znati, sa koliko osjećaja i ljubavi je njena baka Emilija napisala ove predivne stihove, prenoseći ih dalje na svoju djecu pa kad neka nepoznata dječja ruka u staroj knjižnici izvuče baš ovu zbirku poezije, znam, bit će dotaknuta laganim poetskim perom, kao i ovo moje srce, koje je nježnošću dotaknuto Emilijinim stihovima.
Iz tog bajkovitog poetskog svijeta, trgnula sam se na “ŽRVANJ PROLAZNOSTI”, kao da me netko zove u stvarnost, koja zna biti i lijepa, ali je svakako prolazna:
‘’…kiše ispiru preostalu tugu u njedrima
gube se koraci na putevima nedolaska
od žutih cvjetova nižem ogrlicu
ovjenčat ću modra nadanja
…………
(i sačuvat ponos za buduća proljeća)…’’
ostavljajući nadu kako se sve opet vraća na početak, kako krug nikad nije bez svog početka ni kraja i kako se svaki početak sa krajem svojim spaja, jer se opet vraća sve u pjesmi “STIŽU DANI VILENJAKA”:
‘’…strah okovao duše
zveče lanci beznađa
ali vjetar vrhuncima puše
vilenjaci spremaju svirale
gladna ih djeca
osmjehom očekuju
koraci njihovi odjekuju
zvončićima srebrnim
najavljuju svoj dolazak…’’
potvrđujući, da je sve u jednom cikličkom nizu vezano jedno uz drugo i da ćemo se opet negdje sresti, prijateljice moja, ja i ti, na našem putu poetskih oblaka.
Sa velikim poštovanjem sam napisala ovih par riječi povodom izlaska nove zbirke poezije “MJESEČINA U POLJU LAVANDE”, koju je napisala moja draga prijateljica, pjesnikinja, majka, baka, supruga, a prije svega divna pjesnička duša, Emilija Dević.
Jadranka Varga,
Zagreb, 14. 6. 2015.
MJESEČINA U POLJU LAVANDE
noćne vile izgubile
plava ogledala
pa ih šapatom traže
s mjesečinom u polju lavande
otisci jutrom
ostaju meki… mirišljavi
kad protrči kraj njih
djevojčica
sa ljubičastim očima
a mjesec ranjiv sklapa oči
vjedra žuta sprema
šta će vilama ogledala
kad se u očima
dobrote ogledaju
i na bistrim jezerima nade
nevine i mlade
trče po mjesečini
mjesec u poljima lavande
i sam omamljen
umeće zvijezde
kad ptice
na jesen odjezde
smjerokaz budu jatima
dok vjetar njiše bokovima
zgrćuć’ ljubičaste haljine
pčele medarice
spremaju ćupove
lavande i mjesečine
umilne poglede
a onda se stopim sa prazninom
slomljene mačeve svoje duše
poredam po predvorjima tišine
u crvenim makovima tražim zaborav
jer plamen moje duše gorjet će
i kad mene ne bude
kao malo svjetlo tragačima nevidljivih puteva
a maske klize same sa prijetvornih lica
meni su draže slomljene igračke
u plavom balonu vilenjak mi se smješi
uz svjetlost svijeće drhte stihovi
napisani rukom djevojčice
razdanog srca…
vitezovi su davno otišli u legende
ostala sam sama ukorak sa vukovima…
oprostiti sebi i drugima greške i promašaje
i sjesti na prvi vlak koji naiđe u suton
a da te ama baš nitko ne isprati
pronaći prazno mjesto u vagonu sudbine
i nasloniti se na hladni prozor samoće
dok kroz tebe promiču krajolici
putokazi ionako ne pokazuju pravi smjer
sanjarima su oblaci jedina meta
dok spava dijete svijeta
nebo je tanka granica
vjetar nosi nadanja
a sva usputna stradanja
zapisat će umorni pjesnik
u nevidljivu bilježnicu snova
i nastavit sanjat putovanja nova
pružit će mu ruku anđeo noći
dok se mjesečina toči putevimaPREDBOŽIĆNA PJESMA
Uvijek je prerano za odlaske i opraštanja
Nepoznata ptica odnosi u kljunu zrnce istine
Ceste su obilježene bijelim crtama
Po kojima plešu klaunovi nestajuć u maglama
Pribježište među prstima traži pjesmu
Mekanu… sanjajuću… iz koje se sporo budi
Smiješe se neki nepoznati ljudi
I grle međusobno zaljubljeni parovi
Koliko dugo ostaje zabilježen trag u vjetru
Kad odlete na jug ptice?
Pronalazim tvoje lice slomljeni moj anđele
Iza žute slike na zidu punom paučine
Sakrio si od mene suzu
I tišinu vezao u okove
Ostavio mi neke nove tokove
I obale sa kojih odlaze putnici u nepovrat
A Božić je pred vratima
Možda svrati i u moju dušu
I zabijeli snijegom sjećanja
ZA ŽIVOT JEDNOG SNA
Za život još jednog sna
spremna sam upoznati
demone svoje duše
oteti vilenjacima frule
noćiti sa vjetrom
na nekom gluhom raskršću
za život još jednog sna
spremna sam poći u planine
i posjetiti šutljiva pustinjaka
prebirati debele knjižurine
uz blijedu svjetlost žute lojanice
za život još jednog sna
spremna sam noćiti uz zvijezde
uz šutljivi mjesec
i pustit da uz mene sjede
blijede sjene predaka
spremna sam
otvorit vrata u onostrano
stat uz rame vitezu
što krvavo koplje drži u rukama
i strpljivo čekat u lukama
brod što se neće vratiti sa pučine
za život još jednog sna…
ZNA ME ZATEĆI DAN
Zna me tako zateći dan
svojim svitanjem
noć me glasovima dozivati
pjesma zateći nespremnu
i radost čekati na raskrižju.
samoća me zna zagrliti
ko prijatelja
ljubav na dlanu nositi
a mir oluji u duši prkositi.
znam samu sebe zagrliti
anđeo zna me povesti
u plave daljine
i tamo ostaviti
duša me moja zna
ljubavlju iznenaditi!
VRATA
Otškrinuh vrata
viri sjećanje.
je l’ to vjetar
ili su moje misli
tebe pronašle?
Zatvaram vrata
u tišini
zaključavam ih
jesam li
i sjećanje
zauvijek zatvorila?
ODAJA TIŠINE
U odaji tišine spava golub mira,
leptir duše na spomenik slijeće.
Neznan netko tihu simfoniju svira
na povjetarcu titra plamen svijeće.
Bijela tišina u srce svraća
možda samo na trenutak,
duša se to nebu obraća,
nalazeći jedan mirni kutak.
Samo da uspomenu u luku obiđe,
još samo da sjećanje ne zaboli.
Kad u predvorja odaje siđe
da srce joj čežnjom ne izgori.
Vjetra da joj snove ne ukrade,
vječnim dahom da prodiše.
Kraj nje anđeo tišine stade
I tugu bijelim krilom briše
ODUVIJEK SAM TI PRIPADALA
Oduvijek sam Ti pripadala,
od rođenja Ti si me k sebi zvao,
oko mene zastor zaštićeni si tkao.
Ja mala poput palčice,
u orahovoj ljusci sam životom plovila
i leptire iluzija u neznanju lovila.
Doticali me snovi poput bijelih oblaka,
zaneseno se ogledala u vodama čežnje,
ne znajući da me Ti strpljivo čekaš
na svakoj mojoj obali.
Oduvijek sam Ti pripadala
kao što pripadaju Ti duše,
osamljene i izgubljene u mrenama noći.
Ostavljao si mi svoje znakove
na svim putevima kojim sam sa strahom kročila
Tvoja milost oduvijek se u moju dušu točila,
kako bih Te jednom mogla zavoljeti…
Oduvijek sam Ti pripadala
valjalo mi se samo prisjetiti,
šum anđeoskih krila osjetiti
i privezati trošni čamac u Tvoje pristanište
Skloniti se od vjetrova prolaznosti
koji su šibali izmučenu dušu
kroz hodnike… nekih izgubljenih godina…
OLOVKA PIŠE SRCEM
Olovka piše srcem
utkanim u plavu nit,
s mukom otvaram stranice,
u bunilu teku stihovi poput slapa
iz nepresušnog izvora
Razdanjuje se.
Žedna ptica moje duše dolazi na pojilo,
moja ruka klonula,
zapliću mi se pjesme poput leptira
u razbarušenoj kosi.
Pažljivo ih polažem na dlan
ionako će uskoro odlepršati.
MJESEČINA U POLJU LAVANDE ZAMIRISALA ŽIVOTOM
Emilija Dević je još jednom ukazala povjerenje Udruženju balkanskih umjetnika i evo drugo svoje djelo objavljuje, ali ovog puta to je zbirka poezije i li bolje da se izrazim dvije zbirke koje se nalaze unutar istih korica, što zbog broja pjesama, što zbog sadržaja i jačine istih.
utkanim u plavu nit,
s mukom otvaram stranice,
u bunilu teku stihovi poput slapa
iz nepresušnog izvora
Razdanjuje se.
Sam naziv knjige „Mjesečina u polju lavande“ dala je romantičnu sliku poetske duše autorice koja poput vještog slikara riječima oslikava pejzaže življenja.
s mjesečinom u polju lavande
otisci jutrom
ostaju meki… mirišljavi
kad protrči kraj njih
djevojčica
sa ljubičastim očima
Ona plete paukove niti, razgovara s pticama, osluškuje potok, mirisom cvijeća i drveća se budi iz urbanog života, a tim svojim poetskim oslikanim rječnikom podsjeća na slike koje nam je ostavila Desanka Maksimović, kao vječite tragove življenja.
otškrinuta vrata
paukova mreža
uz oronuli zid
zelena vriježa
razdato srce
duše nemir
mali čovjek
šuti svemir
Ponekad odluta u stvarnost ovog otuđenog sijveta, ne bi li dočarala kako je to biti pjesnik, pomalo neshvaćen od okoline.
Zamorio me ovaj svijet ljudi
Gdje grabež i otimačina vlada
Treba mi jedno sveto mjesto
Gdje skrivena živi nada
Pejsnikinja prikazuje godišnja doba kao redoslijed životnog odrastanja, karakterističnim prirodnim pojavama i promjenama obiljeležena, ali i vjerom u bolje sutra obojenima.
osjećam njegov drhtaj
ponad glave
kad se sama vraćam
kući u sumrak
u oku mome skrite boje
šarenih njegovih krila
na cvijet prije zime slijeće
donoseć mi duši proljeće
vjetrovi će olujni stati
magle podignut se s puta
kad izgubljeni leptir
na dlan moj zaluta
leptir čuvar drevnog znanja
osut će zlatni prah sa svojih krila
i poletjet ćemo ka suncu skupa
Obraća se i Njemu stihovima, a kako i ne bi, kada je On tu i prati je kroz život, sačekuje je kad zastane i ponudi joj ruku kad padne, a svi mi padamo, što zbog drugih, što zbog umora koji nam ti drugi prirede…
Oduvijek sam Ti pripadala,
od rođenja Ti si me k sebi zvao,
oko mene zastor zaštićeni si tkao.
Ja mala poput palčice,
u orahovoj ljusci sam životom plovila
i leptire iluzija u neznanju lovila.
Emilija je stihove poklonila dragim ljudima koji dijele zajedničke trenutke življenja uz nju pa i nama, ali Hani je poklonila cijelo bogatstvo, pisano srcem…
ponesi tu nevinost
i daruj je svijetu
ljubavlju ogrnuta
plaštom neprobojnim
i kad mene ne bude
ostat ću u tebi
osmijehom zarobljena
kao i ti… malena djevojčica…
možda je jednom pročitaš
dok budeš sjedila
na klupi jednom dječaku
ovu pjesmu pisanu iz srca
i reći ćeš tiho
da… baka me je voljela
Vrijeme je da odgovorimo autorici na neka pitanja koja postavlja sebi, ali i nama u nadi da ćemo osjetiti tu dubinu njene duše, plamen topline življenja i vjeru u sebe i sve što nas okružuje…
moj su život
utkali neznani preci
u veliku mrežu svemira
i uzduž poslagali zvijezde
da mogu u miru usnuti…
Da, Emilija, uspjela si ući u djeliće nas i tu smo da te sve tvoje trenutke življenja podijelimo, jednako mali kao i ti, jer postojiš – postojimo…
Koračam mala
ispod zvjezdanog neba.
Tko sam ja
da o drugom sudim
i zašto da se trudim
da druge iz sna budim?
Mali treptaj vječnosti
zrnce zlatne prašine
zalutalo u beskraju
nošeno vjetrom prolaznosti
i da mi vječnost nije udahnula
besmrtnu dušu
bi li primjetila da postojim?
Dijana Uherek Stevanović
