Golub u njenim grudima zatrese krilima i sasvim se umiri.
U najjeftinijem kovčegu, istina premazanom debelim slojevima laka da blista, bilo je tijelo.
Njoj toliko važno…
Zemlja koju su grobari lopatama nabacivali zaječa pri udaru o drvo.
Zemlja je živa, plače, osjeća bol od udarca.
Tijelo pospremljeno u lakiranom kovčegu je prestalo živjeti. Nema boli, nema sjećanja, misli, gotovo ni prošlosti. Budućnosti sasvim sigurno.
Netko ju je zagrlio. Promrmljao nešto. Stisnuo joj ruku mrmljajući riječi koje nije razumjela. Nisu joj ni trebale. Čemu? Šta mogu promjeniti? Kao prašina su. Stvaraju naslage. Ako ih ne uspiješ izbrisati samo te podsjećaju kako su tu, dio tvoje svakodnevice.
Zamisli se s krpom u ruci u divljem pokretu brisanja. Misao je rasplače. Uzaludnost pokreta. Prašina se samo za tren povuče i opet stvori. Kao i plač.
Koliko je samo puta gledala kako plače ovo odbačeno tijelo, sad već zatrpano zemljom koja diše, živi. Sutra će biti dom travi i po kojem cvijetu.
Tijelo u lakiranoj kutiji to neće znati. Neće ga biti ni briga što ne zna.
– Svi smo mi zapravo mrtvaci. Živimo samo u tuđim srcima.- pomisli…
Isti ljudi što su bacali zemlju lopatama slagahu sada cvijeće. Kao da uređuju vrt
– Cvijeće prijatelju. Ono se stavlja i na grobove… šaputao je Remark u njenom umu.