Čitav život kasnim za svijetom. Za događaje skoro uvijek saznam posljednji, pa čak i kad se oni mene tiču, a nerijetko se desi da i ne saznam. Svoju neupućenost patetično branim riječima iz jedne pjesme Zabranjenog Pušenja: „Nikad nisam bio neki vel’ki vjernik, nisam čit’o štampu i nisam gled’o dnevnik.“Kažem to jer sam upravo tumarajući putem prema svom stanu u Habetovoj, naletio na djelić jeftinog Avaza. Očigledno je neko mislio da će mu dobro doći za umotavanje bureka. Prema mirisu i količini masnoće, pretpostavljam da je to burek iz obližnje buregdžinice. Dvoumim se između Rudara i Amara. Nije treća upitanju. Sigurno.
U svakom slučaju, podižem mastan papir, čitam današnji datum u ćošku i nosim ga sa sobom. Dobro će mi doći da potpalim vatru. A šta bih drugo s njim?! Rekoh, ne čitam štampu.
Čini se da će mi ovaj papir više odmoć’, nego pomoć’, jer me miris bureka tjera da kupim sebi jedan za večeru. Novčanik sam zaboravio kod kuće. Vjerujem da bi se u njemu našlo siće. Nije burek skup. Marka i po.
Pokušavam se prisjetiti zašto sam snužden.
…
Biće da je zbog sahrane?
Rano jutros, izašao sam van radi uobičajene šetnje, strogo naređene od kardiologa. Barem sam to koristio kao izgovor. U posljednje vrijeme, otkako sam penzionisam i otkako su me izdale posljednje obojene dlake na glavi, imam vremena na pretek. Tako da većinu provodim vani. Zbog mog stalnog lutanja ulicama, jutros sam načuo razgovor između dva čovjeka koja su mi se učinila poznatim. Njihov me razgovor u početku zainteresovao, pa sam sjeo tik pored njih. Ubrzo sam se razbijesnio, uzbudio, najkraće rečeno – osjetio čudno.
Dvojica, još uvijek se pokušavam sjetit’ otkud ih poznajem, spomenuli su nekakvu gospođu Fadilu, čije ime mi je privuklo pažnju.
Slušao sam.
Nije preživjela…matori luđak…. gospođa Fadila je bila divna žena.. ali on je uvijek bio oličenje pristojnog čovjeka… ko zna šta posrijedi….
Groznica me počela tresti. Ustao sam i odjurio negdje, ne znajući ni sam gdje žurim i od čega bježim.
Brzo sam naletio na zelenu smrtovnicu.
Fadila Vujašinović.
To ime!
To PREZIME?!!
Dvije godine mlađa od mene. Tako kaže smrtovnica. Na slici prepoznajem ženu koja izgleda barem deset godina mlađe. Odakle je znam?
Imam nekakav čudan osjećaj da sam joj mrsio kosu i da ima čudan biljeg na leđima.
Otresam se tih misli i žurim na njezinu sahranu. Imam neku čudnu potrebu da prisustvujem.
Da, da, zbog sahrane sam snužden. Sad se sjećam.
Po ulasku u stan razvijam masnu novinsku hartiju. Prvi put u životu čitam novine, dok ulazim u spavaću sobu. Palim svjetlo, ne dižući glave sa zanimljivog naslova.
STRAVIČAN ZLOČIN JUČER U HABETOVOJ…
Tipičan novinski trik, vrlo je bitno u naslovu istaknuti glavninu, napuhati informaciju još više, kako bi bila čitana. To mi je žena jednom rekla.
Prvo gledam fotografiju. Fadila Vujašinović u zagrljaju svog supruga – piše ispod fotografije. Da, to je gospođa sa smrtovnice. Letimično gledam nju, a nešto duže se zadržavam na crtama lica čovjeka koji je drži oko struka. Mojih godina, pretpostavljam zbog potpuno sijede kose. Ima izdužen nos, široko čelo i krupne oči čudne boje. Sive? Mislim da da. Čovjek je svježe obrijan. To me podsjeća da se i ja trebam navratiti do berberina gore u Zanatskoj. Nosi lijepu bijelu košulju, savršeno ispeglanu. Ona mora da je dobra žena. Na lijevoj ruci kojom ju je obgrlio, čovjek nosi skupocjeni sat.
Čitam tekst.
Jučer se u Banovićima, u Ulici Habetovoj desio stravičan zločin, u kome je stradala gospođa Fadila Vujašinović. Naime, Goran Vujašinović, ugledni profesor, koji predaje matematiku i fiziku u lokalnoj srednjoj školi, ubio je Fadilu – svoju suprugu.
Nemam strpljenja čitati redom.
Goran je uvijek važio za uglednog čovjeka, tvrde poznanici……Susjedi se nadovezuju govoreći samo u superlativima za jednog mirnog, nedavno penzionisanog starca….Svi su u šoku…Neočekivano… Kako zvanično saznajemo, Goran je ubio svoju ženu, potom pozvao policiju a onda ubio sebe….Razlozi su još nepoznati…Da li posrijedi preljuba?…Ljubomora?…Šta je motiv, ostaje velika zagonetka…
Bla, bla.
Mnogo teksta. Isuviše za moj ukus. Nervoza mi ne dopušta da dovršim članak. Gužvam papir i bacam na pod. Brišem ruke o svoju izgužvanu bijelu košulju.
Krv na mojoj košulji me ne uzbuđuje.
Dižem glavu.
Krvava posteljina. Krvavi zidovi.
Zbunjen sam.
Okrećem se okolo. Na zidu uramljena diploma Prirodno-matematičkog fakulteta.
Gledam u ogledalo. Vidim umornog čovjeka, izduženog nosa, širokog čela i krupnih sivih očiju. Neobrijan je.
Pogledam niz sebe.
Na ruci imam skupocjeni sat sa inicijalima G.V.
