Žene, vječiti izvor inspiracije mnogih velikih umjetnika i filozofa, spoj čulnih, vidljivih i opipljivih stvari, kao i uzvišenih, neuhvatljivih i tajanstvenih, od pamtivijeka ne mogu da ostave ravnodušnim prave muškarce, one koje znaju da vole ženu i čitav mali univerzum koji ona u svom biću krije, ali i da uživaju u njenom raskošnom tijelu i prepuste se njenim čarima.
„Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna
Moja reč u šumi; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si žudnja.“
JOVAN DUČIĆ
Dučićeva „žena „je u njegovim stihovima izvor snova i maštanja, nedostižna, nema i daleka.
Pojavljuje se žena boginja, ohola i preka, koja u sebi nosi ,,više zakon sveta nego zakon srca“.
Ona je misao i simbol. Takva žena postaje sudbina.
„Šta je pjesnik htio da kaže?“
Žena nije igra, sreća ili nesreća koja dolazi i prolazi, nego sudbina. Ona nije samo osjećanje, već i misao. On čezne za njom ali je svjestan njene prolaznosti i bola koji ostaje za njom.
Žene su u Dučiću budile poriv da napiše sve ovo:
-Žena dobro zna da je slaba samo kad voli.
-Žena u koju smo zaljubljeni prestaje biti za nas obično ljudsko biće,
nego postane ili bijeli anđeo ili crna sotona.
-Žena uvijek mora da ima nekoga koga će da muči, bilo muža bilo ljubavnika.
-Žena vas najviše voli kad ima da ona prašta vama, a ne vi njoj.
Žena o kojoj Dučić pjeva ne postoji, grije njegovo srce ali ne i njegovo tijelo,
on voli predstavu o njoj, ali ne i nju samu. Šta uopšte znači fizička bliskost, ruka u ruci, spojene usne? I da postoji neko ko bi nam umirio strasti i čiji bismo glas jasno čuli, da li je to ljubav? Pjesnik nam kaže da je to zabluda i da je ljubav samo u našoj glavi, ,,jer sve što ljubimo, stvorili smo sami“.
