Započelo je kao idila, kemija na prvi pogled. Mi mladi, oboje 22 godine, željni života i svega što on pruža. Bilo je to u veljači 2019., mjesecu kad se najviše slavi romantika. Odmah smo krenuli živjeti zajedno, i od tada se, praktički nismo ni odvajali. Sve do jednoga dana, kada je on otišao na četiri godine. Vjerno sam ga čekala, sama odgajala dijete, proživljavala jako teške trenutke. Zdravlje mi se narušilo, postala sam sjena nekadašnje sebe. Tu se pojavila i anoreksija, oporavak od ugruška, koji je zamalo usmrtio bebu i mene. Potpuno sam zapostavila vlastitu dušu, sve ono što me veseli, pa čak i pisanje… Živjela sam za dan – kad će nam se opet vratiti! Prošla sam razna poniženja, klevete, okretanje glave, zaključavanje vrata. Zapravo, neželjenost u svim segmentima. I dalje sam njegovala svoju iluziju. No, otkad je došao, ponovno je krenuo pakao. Nikome nisam govorila kako se osjećam, što mi se mota po umu, na koji način preživljavam silno zlostavljanje. Uvrede, prijetnje smrću (da će me ošamariti toliko jako, da padnem u nesvijest, baš kao i izbosti nožem na spavanju). Degradacija, ucjene, manipulacija, posramljivanje, stres, ruganje i diskriminacija – postali su moja svakodnevica. Susjedi nisu mogli vjerovati! Šutjela sam zbog kćeri, kako bi pored sebe imala oca. I došlo je to kasno poslijepodne, prije točno tjedan dana. Uvelike alkoholiziran i sumanut, nagutao se tableta za živce. Zatim je, posve hladnokrvan, nasrnuo na mene, pokušavajući me ugušiti… Da bih se maknula iz zahvata koji davi, naglo sam se otrgnula. Nosio je majicu s gumbima, te sam pritom izderala lijevu stranu lica, sve do krvi. Zadobila sam lakše tjelesne ozljede, hematome ispod oka i na vratu. Otišla sam do kupaonice, tresla se i pogledala u zrcalo. Izgledala sam unakaženo. Tada sam shvatila, da mu je vrijeme, definitivno otkucalo! Nakon prvotnog šoka, iduće sam jutro pozvala nadležne službe. Iste su ga smjestile tamo gdje i pripada! Sada umjesto curice i supruge, grli rešetke. Ne mrzim ga, dapače, u meni se gasi tinjajuća iskra samilosti. Želim da mi se ovakva, jednostrana ljubav, više nikada ne ponovi. Učinit ću ono potrebno, kako bih osigurala mir – malenoj Larissi i sebi. Nakon svega navedenoga, morala sam potražiti psihološke savjete. Imam PTSP, sanjam kako je pobjegao, da nas opet terorizira, otuđuje novac, prepuštajući nas siromaštvu. Osluškujem korake u hodniku, kucanje na vrata, lift… Konstantno imam noćne more. Prolazim kroz najgori period ikada, ali barem je tiho. U stanu konačno nema bezbrojnih boca, razbijenog stakla, demona i nasilja. Ovdje apeliram na sve žene, koje možda, unutar svoja četiri zida, trpe identično. Molim Vas, potražite pomoć! Ne bojte se! Oni koji Vas zastrašuju, ukoliko ikome ispričate što se zbiva, obične su kukavice! Pravi muškarac, jednostavno ne diže ruku na osobu, koja mu je rodila dijete. Nemojte dopustiti da vas netko uništi. Sebi budite najbitnije, a ukoliko imate zajedničke potomke, prvenstveno gledajte njihovu dobrobit. Djeca nisu sama tražila da se rode, a kad su već došla na ovaj svijet… Pružimo im radost, igru, beskrajnu nježnost, toplinu. Zapamtite, same birate svoju sudbinu i oblikujete budućnost! Neka ona bude prilična i dostojanstvena. Ovisnici su oni koji demoliraju bližnje, i gotovo je sigurno, da se nikad neće promijeniti! To je začarani krug lažnih obećanja i obmana. Bolje je biti razvedena, samohrana majka, nego unaprijed strahovati u kakvom će se stanju, vaš supružnik vratiti iz grada. Mi dišemo i psihički se oporavljamo od bolesne osobe, koja si, očigledno, ne želi pomoći. Imao je toliko prilika, bila sam tu, kada nitko drugi nije. Dotaknuo je samo dno, svejedno ga nisam osuđivala. Nazivali su ga monstrumom, psihopatom… Činio je razne loše stvari, pokušavala sam ih ispraviti, popraviti ga, usmjeriti na pravi put. Isti bi bio daleko od ulice, pokvarenih ljudi i kriminala. Pružala sam mu emocije, koje nikada nije dobio od zle majke, jer ga je ostavila kao bebu. Ponovno navodim – grozno djetinjstvo, nikako nije opravdanje za mučenje onih koji te potpuno vole i prihvaćaju kao dio sebe. Stoga, neka mu Bog sudi! Ja, kao individua, nemam tu moć…
Lorena Vojtić
– deseta knjiga –
