Riječ je pokretač i zaista jako oružje. I jedna je dovoljna da promijeni svijet oko nas. Na tu ideologiju opominje nas poezija, književnost. I baš tim vođena i spisateljica Lorena Vojtić, uvodi nas u svoj svijet, začarani krug, u svoju maštu i snove, a krpeći pri tome puteve iluzija i zabluda, te time dokazujući da je i misionar.
Stalni porast njenih djela i različitost tematika uz uobičajenu emotivnost, ljubav što čini zbirku kompaktnije i sadržajnije je ujedno i vidan napredak u vještom koketiranju i sa svojim iskušenjima, gdje se nesebično daje uz mnoštvo uzbudljivih otkrića.
Posebnu izraženost odlikuje njen instikt koji pretenduje u osvajanju i rješavanju zagonetki, a pri tome ne skrivajući šta je njena trenutna oaza i gdje joj srce i duša nalaze smiraj. U tom svom tkanju inspiracija nekad dotakne i ispričane priče, ali ih ona opet u tom svom jedinstvenom izlaganju uvuče i čitaoca, te naizmjeničnim slojevima prikaže koliku čaroliju u sebi nosi poezija i proza.
Ono što je najbitnije je da širi oko sebe ljubav, ali i grli prostranstva, te samim tim tom željom za opstankom odaje se da ne gubi vjeru u sebi, ali i svijet da može biti bolji. Svojim dinamičkim pokretima i plodovima kreativne mašte rađa pozitivne čestice koje su i smjernica, ali i njen zadatak kao spisateljice. Ono što možda ova njena knjiga je malo različitija od ostalih je više spominjanje najmilijih i najdražih, te se to i nameće kao osnova i glavna podloga. I bez obzira što moj posao treba da bude kritički osvrt i na pojedinačne naslove, ja namjerno ne spominjem nijedan, niti izdvajam dijelove knjige, jer bih na taj način okrnjio tu njenu cjelinu i kompaktnost.
Stoga se i ne prepuštam takvom izazovu, već predajem čitateljima da oni isto stvore neki dojam, mada sam uvjeren da će se mnogi poistovijetiti s mojim mislima i riječima. I što reći na kraju, osim tople preporuke za nešto što će sigurno odzvanjati u mnogim ušima osoba koje je uzmu u ruke…
Lukavac, oktobar 2024. Književnik, Admir Džibrić
