LORENA VOJTIĆ je pjesnikinja tamnih, gustih i neprobojnih stihova koji odišu jednim grčem života, ali i sjajem ljubavi koja se proteže kroz svako napisano slovo.
Ova mlada književnica priklonila se ghotic poetry pronalazeći u njenim tamnim dubinama sebe izgubljenu u neshvaćanju okoline ili nekih osoba koje nisu nikada zaronile u te tamne dubine samih sebe.
Upravo tim pisanjem, Lorena zaranja duboko u sebe introspektivno trgajući svoje srce na komade i bacajući ga čitateljima da se pogoste tim njenim darovima.
Ne, Lorena nije tamna osoba tamne poezije, naprotiv, Lorena je dubokoumna osoba koja se izražava na njoj specifičan, ali briljantan način ostavljajući zamišljenog čitatelja koji možda tek nakon drugog čitanja shvaća ono o čemu Lorena piše. Svaka njena pjesma ima poruku, opisuje njen život, opisuje njene duboke osjećaje koje ne iznosi nikome, osim u svojim pjesmama.
Jedino ovakve osobe kao Lorena mogu pisati ovakvu poeziju koja vuče na poeziju koju je pisao Edgar Allan Poe, a kojeg je tadašnja okolina svrstavala u „crne pjesnike“, međutim, takva poezija je preduboka za površno čitanje. Takva poezija ne opisuje šareno cvijeće na zelenim livadama, sjaj sunca u proljeće, tople zvjezdane noći, zagrljaj dvoje koji se ljube. Naprotiv, takva poezija reže tkivo duše ove mlade pjesnikinje i ona ga slaže kao crni kolač na svoj poetski stol nudeći ga nesebično i s puno osjećaja.
„IZLOŽENOST
Pjesnici
moraju…
Svoju –
bolnost…
Predati
svijetu!
Inače
nisu…
Istinski
temeljiti.
Golemo je
to breme!
Prenositi
tugaljivost…
Čitave
planete.
Ali druge
opcije…
Nikako
nema.“
Da, to je ono o čemu sam upravo pisala: izloženost, jer pjesnici nose srce u očima, tugu na licu i hodaju ne dotičući tlo pod nogama.
Pjesnici su izloženi dušom svojim čitateljima i takvu dušu je Lorena rasprostrla na bijeli stolnjak svog života ne mareći je li to bolno ili nije, hoće li to netko shvatiti ili neće. Ona, izražavajući svoja duševna stanja, otvara duše i svojih čitatelja koji se mogu pronaći u svakoj njenoj pjesmi, jer tko od nas nije doživio bol, strah, nemoć, tugu?
Ghotic poetry je upravo takva poezija: emotivnost je nabijena do maksimuma, ali se ne razbacuje prštećim šarenim laticama, već je položena kao jesenje lišće natopljeno kišom i uvlači se u srce tišinom.
Lorena je tiha osoba, ali u sebi je glasna, jasna, jezgrovita i kao pjesnikinja je sazrela vrlo rano uvjetovano životom kojeg je živjela i kojeg živi. Neću pisati o Loreninom životu, mene interesira njena predivna poezija prepuna metafora i insinuacija, a opet toliko jasna i transparentna.
Lorenu ili volite čitati ili ne volite: kod nje nema sredine, kod nje nema površnosti, kod nje nema trivijalnosti… kod nje su vrhovi i dubine i kod nje se skupljaju samo tamne siluete pa kao crne ptice lete noćnim nebom da bi donijele novu zoru obasjanu maglom kiše ili sunčanim sjajem njenog mladog života.
Lorena svojim stihovima dolazi u hladno predvorje tišine, ulazi u njega i – živi. Ona živi ono što piše, a piše ono što živi i sve svoje ona unosi u svoj stih koji čini pjesmu, a pjesme oblikuju njene posebno lijepe knjige.
Sva prašina prošlosti oživi u Loreninoj poeziji, sva prokletstva ona briše svojim stihovima i mi htjeli ili ne htjeli, ulazimo u taj poseban Lorenin poetski svijet koji se razvija sve više i više i sa svakom novom knjigom donosi sve zrelije, dublje i nove predivne pjesme pisane baš onim njenim posebnim stilom pisanja poezije.
Hvala ti, draga Lorena, što si me izabrala da ti napišem recenziju tvoje 9. zbirke „PRASKOZORJE DOBROTE“.
Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 29.9.2024.
