Savršeno ne postoji! Svako napisano slovo nije magnet da čitaocu um privuče, ali jesuriječi koje kao bistra izvor voda žeđ pogledom liječi!
Beskrajno sam zahvalan porodičnim genima za naslijeđenu ljubav prema poeziji. Želja mi je da se knjiga razlikuje od dosad napisanih.
Poeziju sam obogatio svojim izrekama i kratkim pričama, koji će biti svakoj pjesmi oslonc i podrška.
Događanja sam vjerodostojno predstavio i naglasio vremena u kojima su stihovi nastajali!
Biografija
Željko Perović, rođen je 1952. godine u Sarajevu.
Poeziju piše od osnovne škole, kada je zbog iskazane ljubavi prema poeziji, pored niza pohvala i priznanja, dobio i nadimak Pjesnik.
Jedan dio svog radnog vjeka proveo je na izgradnji fabrika i postrojenja širom bivše Jugoslavije.
U dugogodišnjoj karijeri radio je na pozicijama tehnologa, konstruktora i rukovodioca gradilišta, a kasnije po povratku u Sarajevo, i na drugim radnim mestima. Godine 2002. odlazi na rad u Švedsku gde slobodno vreme provodi u Književnom klubu „Miloš Crnjanski”, čiji ubrzo postaje član.
Završetkom radne karijere vraća se ostavljenoj ljubavi – poeziji. Član je Udruženja pesnika Srbije.
Odlomak iz recenzije prof. srpskog jezika i književnosti Jelene Dilber:
Za ovako upečatljive redove potrebno je veliko i prekaljeno srce, talenat za vešto nizanje reči i sigurno pero koje poput božanske ruke kroji ravnotežu između uspomena i stvarnosti, ništavila i nade, mladosti i starosti, života i smrti.
A sve se ovo upravo nalazi u zbirci poezije Varošina koje više nema Željka Perovića, potresnoj u svojim poput sečiva zasecanim ranama duše, a u isto vreme upornoj u nameri da čitaoca navede na preispitivanje kuda srlja civilizacija koja na svakih pedeset godina na jednom brdovitom delu sveta nanovo potpaljuje barut i sa bezbedne udaljenosti posmatra kako se u eksplozijama raspršuju sudbine, životi, nadanja i snovi. U 66 pesama, koliko krasi ovu jedinstvenu poetsko-esejističku zbirku, sakupio se sav život pesnika koji je iskazao kroz emocije lirskog subjekta da nas, čitaoce zadive i ponesu, nateraju na razmišljanje i dostizanje poruka u nizu metafora, poređenja i alegorija.
Da ne dođe do nedoumica, svaka pesma je oplemenjena mudrostima kao osloncima i objašnjena omanjim esejima koji raščlanjuju svaki stih donoseći pozadinu ideje, teme i zamisli, kao i podataka kada je, kako i zbog čega napisana. U njima je objašnjena i igra stihova i strofa, slogova i reči, ponavljajući svaki kao težište pesme i suštinu kojoj pesnik stremi želeći da što vernije i snažnije dočara i oslika događaje i duboke emocije koje su ih pratile detinjstva i mladosti, u svoj zavičaj i rodni grad posebne i neponovljive duše – zlosrećno Sarajevo koje je nemerljivu sreću i spokoj sopstvenih stanovnika trampilo za krvave dane opsade, nemira, strepnji, progona i stradanja.
Mir i tišina
Kome li je teže, kad bih mogô znati,
Kome li je teže, ko sad više pati,
Kome li je teže živjeti u sjeni,
Kome li je teže, tebi ili meni?
Jelena Dilber
Mir i tišina
Umoran od kratkih koraka
Posrećem i tražim
Klupu u parku
Da drhtno tijelo
ozdravim
Odbjeglu snagu
Ponovo vratim
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom
U meni sve zamrlo
Hladilo okovalo tijelo
A pogled kao da noge
ima
Stidan od sretanja
U stranu bježi
Da me neko ne
prepozna
Da me ne tješi
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom
Nekada sam u prolazu
Baš na ovom mjestu
Krajičkom oka stidno
U bijele kose gledao
I šešire do pola glave
upale
Što bradom
I rukom drhtnom
Štap čuvaju
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom
Evo i vrijeme je
promjenilo boje
Na granama lišće
požutilo je
Kao slike iz prošlosti
moje
Ili se nebo nije umilo
Ili su krive naočale suzne
A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom
O Boze
Da li sam vrata zatvorio
Ili se hladna uselila
vjetarina
Umjesto mene utoplio
Mir i Tišina
ŽeSP