spot_img

Pjesnikovanje Vukosava Delibašića i jedno nadvladavanje zaborava

Anđela Peković, profesor književnosti i filosofije o novoj knjizi poezije „TRAG“,  pjesnika Vukosava Delibašića, iz Nikšića

Vukosav Delibašić

Stupajući u dijalog sa boginjom Mnemosinom, poštujući kulturu pamćenja pisane riječi, prkoseći zaboravu i svakoj drugoj nemani što je pristigla rijekom Letom iz dalekog Hada – autor Vukosav Delibašić (p)ostavlja Trag kao putokaz i krštenicu; svjedočanstvo i biografiju. Otud, prije pjesnikovanja, potreba ovog autora da razotkrije sopstvenu namjeru i proglasi riječ za ličnog čuvara i pamtljivca kadrog da se razbrblja kad se ukažu tragovi.

Pjesnik nas, odmah na prologu, uvjerava da svaki trag ima ime i prezime, početak i kraj, svoje vrijeme i svoju misao te napominje: Po tragu znaju či’ si/ Po tragu kazuju na te’ / Po tragu znaju ko si. Delibašić prebira po uspomenama, seli se iz misli u misao, ogleda se i prepoznaje u konkretnim slikama i emocijama. Svaki ciklus pjesama (Tragam nemirnim nesnima, Tragom predaka, Zemlja je kosmička oaza, Predvorje budućnosti i Voskrsnuće životne energije) donosi snop novih motiva – motiv majke, oca, zavičaja, prirode, prošlosti, Lovćena i NJegoša, motiv žene i ljubavi. Najprije, pjesnik zadihano sustiže dalji- ne u sebi i evocira uspomene na zavičaj: to je mjesto odakle je krenuo, Tu je On – sav od jasika i čistote duše, Tu mu je i stara majka uz ognjište, Tu ga otac uči pisanju i čitanju, Tu sluša o đedu Đorđiju i prađedu Vuku, Tu ponavlja rodoslov jer su i to tragovi u tragu. Tako, zadojen tradicijom i kulturom, pjesnik očekivano aktivira i kult predaka pa u drugom pjesničkom krugu naslovljenom Tragom predaka opominje čitaoca da ne odbacuje korijene kojima sebe odgonetamo i spasavamo:

 

Ako pretke ne zaboravimo,

Izvućemo se iz magline,

I uspjeti da preživimo.

 

U istom duhu, ćutke pred uraslim kamenjem, pjesnik spretno ostavlja zapis o junaštvu jedne neznane glave koja počiva u planinskom naručju (Grob neznanog junaka), postavljajući kamen za vjekovnu pletisanku i sveto znamenje što i apostrofira u pjesmi Oda kamenu: Nije kamen mrtva gomila što hladi.

Od postanka s dušom živi u nama Kamena nam ognjišta i prijekladi. Mi se bogu molimo pod stijenama. Kamen i rodna gruda dio su struje otpora memljivoj stvarnosti i konstanta u Delibašićevim rodo- ljubivim pjesmama pa će se ispostaviti da je ujedno riječ i o njihovom osnovnom jezgru okupljanja. Nadalje, žal za prošlim vremenima, prisnijim odnosima i toplom riječju, vodeće je osjećanje u ovoj pjesničkoj zbirci mada to i ne čudi imajući u vidu da pjesnik prošlost vidi kao predvorje budućnosti, kako i nosi naziv jedan od gorepomenutih ciklusa pjesama.

Nakon lamenta nad planetom Zemljom (majkom napaćenom) i jasnog prekora upućenog današnjem čovjeku koji grca u nemaru, u trećem krugu pjesma, autor se ponova vraća na stabilno tle pjesnikovanja gdje mu se ukazuju Lovćen i NJegoš kao putovođe i svijetle iskre u duhovnom mraku današnjice. Zgrožen nad praznim, otuđenim i zatrovanim čovjekom, u pjesmi Ne znamo konstatuje se smrt humanizma a krivca tome pjesnik nalazi u najužasnijoj pošasti – neznanju: U neznanju je mnogo neispričane tuge. Iz neznanja se rodila gordost i studena riječ, iz neznanja su se mnogi odrekli korijena i tim putem brzo sebe izgubili. Takođe, Delibašić nam lajtmotivski ukazuje na samosvjesnost kao na poslednju etapu razvoja njegovog vlastitog duha te poručuje da mu zlona- mjernici trag ne traže nigdje drugo do u njemu samome jer drukčije ni ne može biti: Ne mogu me naći izvan mene (Sklonih se u pjesmi drugačijoj).

Odlučno, sa iskrom u grudima, pjesnik insistira na odbrani vrhovnih vrijednosti među kojima je, na prvom mjestu, čovjekoljublje ali i ona druga, potpunija ljubav koju, ne slučajno, proslavlja u poslednjem pjesničkom ciklusu Voskrsnuće životne energije. Kao da je Delibašiću duhovni otac bio jedan Vladimir Sergejevič Solovjov koji je zadatak ljubavi vidio u kreiranju apsolutne idealne ličnosti od dva ograničena bića – NJe i NJega. Otud sav vitalizam i sve nadahnuće kod našeg pjesnika, otud slovo o ljubavi kao o stvaralačkom principu, otud njeno glorifikovanje i otud izvor sa kojeg se napaja pjesnikova misao. Za njega, ljubav je vaskrsnuće a žena je svemogućstvo na djelu.

O ženi ovaj autor piše kao o vječitoj muzi pa na jednom mjestu u pjesmi Inspiracija dodaje kako je Žena u pjesmi, kao pjesma u ženi. Iako katkad ljubavne pjesme, pisane u formi soneta, iz lirskog prelaze u narativno Ja, one ne zapadaju u banalnost već se daju ocijeniti kao produkt pjesnikove iskrene emocije i težnje da čitaocu predstavi zadivljujuću logiku srca. U tom smislu, u otuđenom svijetu, kakav je ovaj zatečeni, do neba i vječnosti se jedino može stići čistim srcem:     Ne raste se hodajući/ nego ljubeći i grleći.

Svaka ljubavna pjesma zastupljena u pjesničkoj zbirci Trag, prirodno, raskriva intimni prostor pjesnikovog sjećanja te se lako preobražava u uzburkanu, afektivnu poeziju. Promišljeno, iz vizualnih, akustičnih i taktilnih pjesničkih slika ljubavi slivaju se njeni sokovi tačno u naše prazne krčage. LJubav goni na zrenje, ona je prikazana kao organska potreba čovjekovog bića i uzvišen podvig među kojekakvim junačkim podvizima. Delibašić, skrenuvši pažnju čitaocu na motiv ljubavi – kojem su subordinirani svi ostali motivi u zbirci – ostavlja, konačno, trag koji izranja iz rajskog nevida ne bi li njime još koga zadivio.

 

Anđela Peković

prof. književnosti i filosofije

Labud Lončar
Labud Lončar
LABUD N. LONČAR Rođen je 1964. god. u Ivangradu, današnje Berane. Penzionisani profesionalni vojnik. Bavi se pisanjem poezije i proze. Osnivač i predsjenik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“, iz Bara. Objavio je pet knjiga poezije:„Rođenje suze“, „Ostavljanja“. „Na poleđini sna“, “Ako prećutim pjesmu” i „Sidro noći“ I jednu knjigu kratkih priča „Svako ostavi neki trag“. Zastupljen je u pedesetak domaćih i stranih zbornika i antologija. Njegovi radovi i knjige prevedeni su na engleski, nemački, ruski, francuski, kineski, bengalski, bugarski, poljski, makedonski, albanski i slovački jezik. Dobitinik je mnogih priznanja i nagrada. Između ostalog nagrađen je objavljivanjem svoje treće knige “Na poleđini sna” – na Amazonu a pod teretom najbolje pjesme na konkursu “Društva živih pjesnika” između 4000 kandidata. Dobitnik je "Gramate Knjaza Miloša" za nacionalni doprinos ukupnoj srpskoj književnosti koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Srbije i Udruženje književnika Srbije. Takođe, dobitnik je "Povelje Cara Konstantina i carice Jelene“ koju mu je dodijelilo Udruženje književnika Srbije i Ministarstvo kulture Srbije. Renomirana i tradicionalna poljska književna nagrada “Klemens Janicki Ianicus” 2022. god. dodijelila mu je za izuzetan književni rad i doprinos evropskoj poeziji, Međunarodna poetska manifestacija „Ohridski poetski biser“ iz Ohrida dodijelila mu je specijalno priznanje „Ohridski biser“. Srpsko akademsko društvo „Vizantija“ dodijelila mu je „Blagodarje“ za doprinos i širenje kulture. Kulturni centar „Hadži Ruvim“ iz Lajkovca dodijelilo mu je Zlatnu medalju „Hadži Ruvim“. Međunarodni festival “Struški književni susreti”, Kulturni centar „Bran“ i Makedonska kulturna riznica dodijelilo mu je priznanje “Petkov amanet” kao najboljem stranom književniku za 2023. god. Kao i „Zlatnu blagodarnicu“. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Crne Gore. Počasni član „Scene Crnjanski“ iz Beograda, Kluba književnika Beograda i Kulturnog salona „Stenka“. Osnivač je i Glavni i odgovorni urednik portala za umjetnost i kulturu “Nekazano”. Takođe, osnivač je i glavni urednik časopisa za kulturu i umjetnost ”Nekazano” i istoimenog časopisa za Haiku -”Nekazano”. Časopis za Haiku „Nekazano“ je prvi zvanični časopis za Haiku na području Crne Gore. Osnivač je Festivala ljubavne poezije “Pjesnik – Svetionik”. Živi i stvara u Baru.