Anđela Peković, profesor književnosti i filosofije o novoj knjizi poezije „TRAG“, pjesnika Vukosava Delibašića, iz Nikšića
Stupajući u dijalog sa boginjom Mnemosinom, poštujući kulturu pamćenja pisane riječi, prkoseći zaboravu i svakoj drugoj nemani što je pristigla rijekom Letom iz dalekog Hada – autor Vukosav Delibašić (p)ostavlja Trag kao putokaz i krštenicu; svjedočanstvo i biografiju. Otud, prije pjesnikovanja, potreba ovog autora da razotkrije sopstvenu namjeru i proglasi riječ za ličnog čuvara i pamtljivca kadrog da se razbrblja kad se ukažu tragovi.
Pjesnik nas, odmah na prologu, uvjerava da svaki trag ima ime i prezime, početak i kraj, svoje vrijeme i svoju misao te napominje: Po tragu znaju či’ si/ Po tragu kazuju na te’ / Po tragu znaju ko si. Delibašić prebira po uspomenama, seli se iz misli u misao, ogleda se i prepoznaje u konkretnim slikama i emocijama. Svaki ciklus pjesama (Tragam nemirnim nesnima, Tragom predaka, Zemlja je kosmička oaza, Predvorje budućnosti i Voskrsnuće životne energije) donosi snop novih motiva – motiv majke, oca, zavičaja, prirode, prošlosti, Lovćena i NJegoša, motiv žene i ljubavi. Najprije, pjesnik zadihano sustiže dalji- ne u sebi i evocira uspomene na zavičaj: to je mjesto odakle je krenuo, Tu je On – sav od jasika i čistote duše, Tu mu je i stara majka uz ognjište, Tu ga otac uči pisanju i čitanju, Tu sluša o đedu Đorđiju i prađedu Vuku, Tu ponavlja rodoslov jer su i to tragovi u tragu. Tako, zadojen tradicijom i kulturom, pjesnik očekivano aktivira i kult predaka pa u drugom pjesničkom krugu naslovljenom Tragom predaka opominje čitaoca da ne odbacuje korijene kojima sebe odgonetamo i spasavamo:
Ako pretke ne zaboravimo,
Izvućemo se iz magline,
I uspjeti da preživimo.
U istom duhu, ćutke pred uraslim kamenjem, pjesnik spretno ostavlja zapis o junaštvu jedne neznane glave koja počiva u planinskom naručju (Grob neznanog junaka), postavljajući kamen za vjekovnu pletisanku i sveto znamenje što i apostrofira u pjesmi Oda kamenu: Nije kamen mrtva gomila što hladi.
Od postanka s dušom živi u nama Kamena nam ognjišta i prijekladi. Mi se bogu molimo pod stijenama. Kamen i rodna gruda dio su struje otpora memljivoj stvarnosti i konstanta u Delibašićevim rodo- ljubivim pjesmama pa će se ispostaviti da je ujedno riječ i o njihovom osnovnom jezgru okupljanja. Nadalje, žal za prošlim vremenima, prisnijim odnosima i toplom riječju, vodeće je osjećanje u ovoj pjesničkoj zbirci mada to i ne čudi imajući u vidu da pjesnik prošlost vidi kao predvorje budućnosti, kako i nosi naziv jedan od gorepomenutih ciklusa pjesama.
Nakon lamenta nad planetom Zemljom (majkom napaćenom) i jasnog prekora upućenog današnjem čovjeku koji grca u nemaru, u trećem krugu pjesma, autor se ponova vraća na stabilno tle pjesnikovanja gdje mu se ukazuju Lovćen i NJegoš kao putovođe i svijetle iskre u duhovnom mraku današnjice. Zgrožen nad praznim, otuđenim i zatrovanim čovjekom, u pjesmi Ne znamo konstatuje se smrt humanizma a krivca tome pjesnik nalazi u najužasnijoj pošasti – neznanju: U neznanju je mnogo neispričane tuge. Iz neznanja se rodila gordost i studena riječ, iz neznanja su se mnogi odrekli korijena i tim putem brzo sebe izgubili. Takođe, Delibašić nam lajtmotivski ukazuje na samosvjesnost kao na poslednju etapu razvoja njegovog vlastitog duha te poručuje da mu zlona- mjernici trag ne traže nigdje drugo do u njemu samome jer drukčije ni ne može biti: Ne mogu me naći izvan mene (Sklonih se u pjesmi drugačijoj).
Odlučno, sa iskrom u grudima, pjesnik insistira na odbrani vrhovnih vrijednosti među kojima je, na prvom mjestu, čovjekoljublje ali i ona druga, potpunija ljubav koju, ne slučajno, proslavlja u poslednjem pjesničkom ciklusu Voskrsnuće životne energije. Kao da je Delibašiću duhovni otac bio jedan Vladimir Sergejevič Solovjov koji je zadatak ljubavi vidio u kreiranju apsolutne idealne ličnosti od dva ograničena bića – NJe i NJega. Otud sav vitalizam i sve nadahnuće kod našeg pjesnika, otud slovo o ljubavi kao o stvaralačkom principu, otud njeno glorifikovanje i otud izvor sa kojeg se napaja pjesnikova misao. Za njega, ljubav je vaskrsnuće a žena je svemogućstvo na djelu.
O ženi ovaj autor piše kao o vječitoj muzi pa na jednom mjestu u pjesmi Inspiracija dodaje kako je Žena u pjesmi, kao pjesma u ženi. Iako katkad ljubavne pjesme, pisane u formi soneta, iz lirskog prelaze u narativno Ja, one ne zapadaju u banalnost već se daju ocijeniti kao produkt pjesnikove iskrene emocije i težnje da čitaocu predstavi zadivljujuću logiku srca. U tom smislu, u otuđenom svijetu, kakav je ovaj zatečeni, do neba i vječnosti se jedino može stići čistim srcem: Ne raste se hodajući/ nego ljubeći i grleći.
Svaka ljubavna pjesma zastupljena u pjesničkoj zbirci Trag, prirodno, raskriva intimni prostor pjesnikovog sjećanja te se lako preobražava u uzburkanu, afektivnu poeziju. Promišljeno, iz vizualnih, akustičnih i taktilnih pjesničkih slika ljubavi slivaju se njeni sokovi tačno u naše prazne krčage. LJubav goni na zrenje, ona je prikazana kao organska potreba čovjekovog bića i uzvišen podvig među kojekakvim junačkim podvizima. Delibašić, skrenuvši pažnju čitaocu na motiv ljubavi – kojem su subordinirani svi ostali motivi u zbirci – ostavlja, konačno, trag koji izranja iz rajskog nevida ne bi li njime još koga zadivio.
Anđela Peković
prof. književnosti i filosofije
