Kad se izgubiš u godinama
U onom između juče i sutra
Lutaš usnulim dolinama
Negdje izvan noći i jutra
Kad se zapetljaš u tišine
Ćutanja duše, kao u mreže
Nema lanaca niti prašine
A opet tako surovo steže
Kad se uljuljkaš u misli sjetne
Pa lebdiš negdje iza te magle
I onda tama dušu ti sretne
Na rubovima iskonske snage
Kad kloneš duhom, potpuno, sasvim
U ona svoja, teška beznađa
Iz onih sati, sumornih, kasnih
Zaspala nada plaho se rađa
