Na rubu debelog oblaka
stanuju kaplje vode.
Tople i hladne,
okomite
i vodoravne,
skliske, al’ zemlji bliske.
Iznenada prirodu ožive,
nadoje zemlju,
prkose svemu
pa i ja s njima
u pljusku istečem,
onako,
k’o nakupljene riječi,
ulijem se gdje
ni pomislila ne bi,
nakvasim što suhoćom puca.
Kraj puta, trputac raste,
al’ stolisnik će ti reći;
kako i skupljen cvat
moć svoju ima
i kako se uz kišne kapi
najljepše živi, al’ i sniva.
Volim kad dobuju kroz tišinu,
kad resko u uho uđu
i govore usnama mokrim.
Tad poput šapta se uvuku
u svaku poru,
na moja pitanja i nedoumice
daju šansu odgovoru.
28.5.2022.
Gračanica
