Brzi voz koji je krenuo u 22:00 h iz Beograda za Bar, kasnio je čitavih dva sata.
Čovjek je po ko zna koji put pogledao nasvoj ručni časovnik. A voza nema, pa nema. Kakva neodgovornost, kakav javašluk! Gunđao je sebi u bradu. A kako to sve lijepo funkcioniše u svijetu!
U Japanu su mašinovođe zbog kašnjenja odjednog minuta vršile hara-kiri !Kod nas i za kašnjenje voza od nekoliko sati niko ne odgovara. Prolazili su sati, čovjek je gubio nadu da će voz skoro stići. Bilo je hladno i počela je rominjati kiša.
Oko njega mrkli mrak, mrtva tišina naokolo. Imao je nesnosne bolove u nogama i leđima. Počela ga je tresti groznica, a iz guste magle su mu se prikazivale sablasne slike.
Kezile su se iz mraka svakakve nakaze, vampiri i aveti, od kojih ga je hvatala ježa i neopisivi strah. Prislanjao je uho na hladnu shinu, ne bi li čuo dolazeći zvuk metalnih točkova, ali uzalud.
Konačno, čovjek krajnje iscrpljen, ljut, prestrašen i razočaran, gubeći svaku nadu, odluči da ustane sa šina i odustane od namjere i želje za suicidom.
Shvatio je da u ovoj zemlji ne možeš ništa isplanirati, pa ni sopstvenu smrt.
