Kad ti oduzmu i samog sebe,
čiji si onda, ako ne postojiš više?
Možda ćeš žaliti,
voljeti il’ kleti
sve dane što ulančano stoje,
a znaš da ih nikad
razdvojiti nećeš.
Možda niko nije umio da ti kaže
da glas kroz noć zašušti
ako kliziš po talasnoj dužini,
istoj kao oblak.
Pa se vrti kao lišće,
preko parka koji nosi priču,
kao vjetar što nečujno
ostaje bez kiše.
Ako ti ostane jedno krilo,
da li će preživjeti samo taj let?
Hoćeš li ikad moći
da se ogledaš
u nekom drugom,
ako shvatiš da sebi
oduvijek si stranac?
