Izvajaću te skvašenim papirom
i toplinom leda s najviše planine.
Reći ću onda svima
kako su najteža ona slova
koja se ne izgovore nikad.
Naslikaću te bojama od blata,
zar je nešto življe od iskona
i prapočetka kojim te zovem
iz davno prošlih vjekova?
Kad stijeni kamen pukne,
samo jedan,
preko usne
i krv pusti novorođenom moru,
tad se ruše nežive sile.
To je srce koja pada,
a nema ništa da doćuti.
Taj ko nema slovo da podijeli,
ne može nikad ni da voli.