i slomljenih ideala
kada spomenu ime o kom se strogo ćuti
kao o tajni nad tajnama.
Ne primiči se,
vraže,
znam ti zvuk koraka.
Oponašam teškog kavgadžiju
ne bih li ovo iznutra
našminkala u najsmješniju grozotu
i natjerala ljude na bijeg.
Ja sam i sebi nevolja.Još mi o tebi stihuje duša
a ja te više ne nalazim
ni na jednoj mapi života
kao nekog mog.
U početku je za sve bilo rano.
Rano za ljubav.
Rano za čežnju.
Rano za nježnosti.
Rano za brak.
Sve smo ostavljali za kasnije…
A kasnije je sve postajalo kasno.
Kasno si se sjetio da me ne voliš.
Kasno se vraćao.
A kasno sam i ja,
dođavola,
kasno shvatila
da te između tih ranih i kasnih dobi
ne prepoznajem više…
Između nesuglasica i ljubavi
svraćali smo između nogu
da pomirimo dvije galaksije
i spojimo moreuze,
a onda je sve bilo jasno
kada sam umjesto nogu
počela dizati nos,
pa glas
a naposljetku i ruke od nas dvoje.
Još pucam po šavovima
i na promjene vremena prokrvarim
dok zarastam od klinačkih ideala
i prve ljubavi
nakon koje ništa više ne može biti isto.
Često ne mislim,
još češće me stigneš
kao kakva kletva
pa te iznova istjerujem iz glave
iz duše
iz vena.
Iz sebe.
Nisam ti bila dovoljna za sreću.
Uvijek je u tebi gorela dječačka iskra
želje za poželjnošću.
Da budeš slobodan i neukrotiv,
odmjeren i nepristupačan.
Da radiš šta ti se hoće,
bez osjećaja krivice.
Nezrelo, bébé.
Trideset ti je,
a ja ti se približavam.
Ipak, kad god te izvrištim,
kao u noćima u kojima nedostaješ,
ostane zvuk tišine koji šapuće
„Kasno je bilo za kasnije.“
E, tu smo se izgubili.
