Opčarani krasotama koje su nam sjenčile život postajali smo ljudi.
Naše isto mijenjalo se i nehotice, odrastali smo u različito.
Kolanje se vezalo i nastavljalo: sve oko nas postajalo drukčije.
Zimu, avaj, ne razaznajem po snijegu na jarkocrvenim krovovima komšiluka
niti po okruglorumenim obrazima djetinjstva.
Stidna, još se samo u stare kalendare može skriti.
Proljeća me ne omamljuju rascvalinama, jer sve što se trebalo rodit,
rođeno je prije i nazor – ko sedmače.
U ljetnim noćima ne nosimo džempere za gole ruke naših djevojaka.
Danas, njihovoj koži, samoj kakva i jest, pretoplo je.
Jeseni me više ne biju kišama i vlagom koja u kosti kidiše.
Tu su, tik pored, tek da se zna.
I tako, sve isponova, dugo već – trajemo.
Svijet se mijenja kako adet ne poručuje, a mi, zašto ne reć’ – starimo.
Kao da ne osjećamo sve ono što smo osjećati učili.
Kao da, u jednom mahu i ne znajuć’,
prolazimo sve ono za što smo se godinama spremali,
čemu smo se, vrijeme trošeć’, nadali.
Od svega, proplamsaji tek.
Kadšto pomislim: je li sve bila opsjena?
