U nekom rasponu,
između pučine i mora uvijek čovjek pliva.
No, ovo je neograničeno davljenje u sutonu,
nemilosrdno nasrću talasi nemira.
Hodaju bahate sjenke zemljom,
podložna i korumpirana komponenta,
neukost, uskogrudost.
Kruže luđački pogledi kao mravi.
Plaše me sopstvene misli,
još malo pa i ne znam kuda sopstveno težim.
U zemlji gdje vinogradi rađaju i grožđe slatko i vino na usnama
sad caruje provincijski režim.
Otvoreno ponašanje i interpretacija nedeformisanih osoba
ne prestaje da davi rukama.
I ova sveopća pajačka nezabrinutost.
Samo lud ne osjeća strah
i ne pita otkud tolika iznemoglost pravde i licemjerstvo, neprijatan zadah?
Grad pretvara se u grad duhova,
po duši plešu crnog vilajeta panorame,
život ima ljepših puteva.
O, šta to činite, gospodari tame,
zar nije ljepše kad sunce grane?
(2019)
