Ovaj svijet nas pamti
Kao koža svoje ožiljke
U ovom svijetu čestice
Naših dodira ostale su
Duboko ispod površine
Svega čega smo se dotakli
U ovom svijetu eho naših
Glasova pretvara se u melodiju
Vibracionih talasa koji putuju
U daleki svemir, do drugih svijetova
Naše riječi se tamo pretvaraju
U jezik koji nikad nećemo razumjeti
Čovjek najviše pamti obale
Bez njih ne vidi ništa što zna
Obale se sjećaju svih talasa
Obale počinju na horizontu
U najudaljenijoj tački do koje
Dopire čovjekov pogled
Prva obala za svakog čovjeka
Nalazi se u vazduhu,
Onda kad tek progleda
To može biti nepoznato
To može biti sve i ništa
Obale se nalaze tamo
Gdje čovjek nalazi čvrst oslonac
Nalaze se na onim mjestima
Gdje se zaustavljaju misli
Tamo gdje želje i snovi nalaze svoj mir
Obale počinju tamo gdje
Čovjek spoznaje tišinu
Jer to su mjesta ukroćene buke
Obale počinju na onim mjestima
Gdje je čovjek naučio da hoda
Počinju kad se dlanovi
Spoje sa tuđim dlanovima
I kad dodiri postanu milovanja
Počinju kad se usne
Ukotve na tuđim usnama
Kao dvoje mladih ljudi u ljubavi
U početku svake oboje cvjetaju
Ali vremenom puste korijene
I niko više ne zaliva zemlju
Tad obale rastu u velika brda
U velike nepremostive međe
Na čijem vrhu vojske zabadaju
Krvave zastave na kopljima
Obale su uvijek tamo
Gdje prestaju plovidbe
Gdje prestaju svi letovi
Obale su simbol slobode
A na njima ipak rastu zatočeništva
Obale su živa platna
Po kojima slikaju naši koraci
Hiljade prevaljenih kilometara
U marševima i progonima
U selidbama i nestajanju
Čovjek najbolje pamti obale
Svijet najbolje pamti čovjeka
Obale najbolje pamte talase
A šta je čovjek svijetu, već talas
Šta je čovjeku svijet, već obala
