Divim se usklađenosti nesavršenstava, kao upornosti koja britko pod nama bruji, stvarajući gromke talase naših duhovnih pobuna. Divim se toj stalnosti koju upoređujem sa neophodnosti misli o božanskom, koja ne može postojati a da sa sobom ne ponese i misao sumnje ili ideju koja poništava svaku teoriju.
Rasprave o tome i podjele koje oko toga nastaju su održale čovječanstvo koje bi se u jednoumlju davno već utopilo u svoje nestajanje.
Kako je raskošan svijet i kako obiluje raznolikim, predivnim i bogatim upravo u svojoj nesavršenosti i različitosti, jer nam kao takvo pruža mogućnost da oblikujemo i stvaramo, da mijenjamo i upotpunjujemo, da udahnemo duh plemenitog i izrazimo punoću svoga bića. Kako je sve u tome svijetu jedinstveno, neponovljivo, a gle tragedije, samo čovjek narušava savršeni sklad prirode. Sve se u prirodi pokorava njenim zakonima, osim čovjeka.
Ipak, divim se i tom čovjeku, jer je nesavršen, a uporno traje, iako sve manje blista, a sve više razara i dopušta da nestaju vijekovi u kojima su nesavršenosti dovođene do zapanjujućih građevina, od Rima do Atine, preko Mrtvog mora do krajnjeg sjevera, dovođene do Mikelanđelovih skulptura i Rembrantovih platana, dovođenih do Šekspira i zapisa Dostojevskog i Getea. Divim mu se jer rađa genije. A ni oni nisu savršeni. Pa gle koliko uporno kroz nas struje, kako nas oplemenjuju, prosvjetljuju, kako izoštravaju našu čulnost, i najzad, kako stvaraju u nama gromke talase duhovnih pobuna koje vode ka stvaranju
