Mogla je biti jesen,
Sad već davne godine
Koje se više ne sjećam.
Noć je zamirisala na kišu
Donoseći slutnju, iščekivanje.
Noć je bila sva od pjesme.
Mogla je biti strankinja,
Prevariti naše srce i očekivanja.
Al’ bješe samo podmukla.
Sve nas je, tiho, uzela sebi.
Stajali smo, u polumraku,
Pijani i zaneseni, i mladi.
Smijeh se orio, iz grla naših.
Djevojke mlade, vesele.
Mi, svi mladići, rani, zeleni.
Govorili smo o prijateljstvu.
Podizali čaše, prosipali piće.
Da smo živi i zdravi.
Širili smo ruke, u nebo, u život.
Šta nam to stoji u grudima.
Gle, tamo nas je bilo mnogo.
Da li me sad neko čuje.
Ima li nas, tamo, još uvijek.
Čuje li se pjesma?
Pomračje dolazi lijeno,
Noć se primiče, tiho, kao kradljivac.
Donosi budna sjećanja.
Da li smo zaspali, svi, mladi
Ili nas je jesen rasula u poljima.
Gdje ste, drugovi?
Kroz zavjese prolazi trag svjetlosti
Otima nešto od noći i umire u našim očima.
O, kako sam požalio da se nikad ne vratim.
Blijeda slika preda mnom.
Šta je to sad?
Ona godina koju ne pamtim.
Ona jesen čiji miris poznajem samo.
Potajno se smijem, kao pred nevolju,
Jer znam, biće pjesama opet.
Biće pjesama, kad prođe sve, mi ćemo pjevati.
Neka stoji prozor otvoren.
Neka vide svi moje kapije.
Ovdje će se pjevati, još dugo.
Kad drugovi odu, kad je fajront.
I nije važno da l’ to bi jesen.
Godine i tako prolaze.
Čemu vući prošlost za sobom.
Neka zamiriše noć, kao bašte posle kiše.
Tamo smo još uvijek, isti, baš svi.
