Pitaš me, zašto u redovima svojim prepoznaješ sebe?
Moje riječi su samo moje. Odsjaj duše i njenog puta kroz vrijeme. Riječi vezane za uspomene na ožiljke koji su me nekada određivali. Definisali.
Imam tu (ne)sreću da mogu da vaskrsnem bilo koji osjećaj koji je ostavio trag, kao spomenik, u mom biću. Proživim ga ponovo, svom silinom! Isplačem ga, kao da opet imam dvadeset i koju, a ne, nešto manje od dvije decenije više.
Prepoznaš li se, znaj da smo u ovom čudesnom tkanju zvanom život samo dobili istu šemu za vez. I da nas je igla prošlosti izbola na jednakim mjestima.
Postaćemo prijatelji po mjestu uboda u duši.
I dobro je dok pišem o njima, a ti se prepoznaješ. Ni duša bez ožiljaka ne pjeva kao ona izrezbarena životom. Pređimo prstima preko ulegnuća koje je vrijeme utisnulo. Sve su to bile pripreme za život. Suroviji nego kad smo tek počinjali da budemo mladi i ranjivi.
Mi, sa ožiljcima, znamo… nema tog poraza i grebanja ranjavih koljena po trnju i kamenu koji će nas natjerati da danima u prašini, pognute glave, klečimo. I da se nikad više ne uspravimo.
Ožiljci tome i služe. A ja te podsjećam.
