Dišem
i liječim bronzu
stvrdnutu na slomljenom prstu
zrak me vrijeđa
na svakom kilometru.
Odmičem se od ljudi
smijeha,pogleda.
Umirem i rađam se
u rascvjetalim gajevima.
Mravi me hrane
kiselinom svojih nogu
a, ja pušem
u oskudan san.
Lovi me svaka misao
iskače iz prugaste maice
veže ruke
bije glas.
Oćutim
da ne bi ponovo
šila otvorene usne.
Iskrezale molbe
oslušnem kako struje
peku svoj kruh.
Onaj mirisni vreo
sa maslacem koji se topi
cijedi niz prste.
Udahnem.
Po ko zna koji put
ista bol.
Struže moje meso
hvata u ibrike suznu so.
11.2.2019
Gračanica
