Ako potpišem svoje riječi (misli) tuđim, slavnim imenom, kao što iz zabave jesam učinio nekoliko puta, najbolje ću moći da vidim kako je ljudima važno ko je rekao, a ne šta je rečeno, u najmanju ruku vidjeću književnu neukost. Takvi, mali eksperimenti, dođu kao neka podla igra, jer nije baš pošteno poturati svoje riječi (misli) a potpisivati ih tuđim imenom, isto kao što nije pošteno tuđe misli potpisivati ličnim imenom. Sve je to krađa. Samo, ja sam svoje misli ukrao od samog sebe, inače, a time što sam ih prišio drugima, samo sam sebe ošamario. Radio čega? Radi toga da bih se uvjerio da mi više nemamo književne kritike, da nemamo dovoljno iskrenih ljudi koji će priznati, pod uslovom da uzmemo u obzir da su vrsni poznavaoci književnosti, da li nešto zaista vrijedi ili ne. Licemjerstvo je poraslo kao džinovska oteklina, puna gnoja, koju niko medicinski ne tretira, već naprotiv, pušta da se i dalje gnoji i raste, koju njeguju svojom nekulturom, neznanjem, neiskrenošću, svojom dvoličnošću, svojim poltronizmom, i da ne nabrajam dalje. Gadi mi se to sve! Zato, dopalo mi se ono što je prije nekog vremena kazao Pavao Pavličić, o kome ne bih posebno komentarisao, da hrvatsku književnost treba ukinuti. Slažem se. Isto tako, trebalo bi ukinuti i srpsku. Od nas mladih autora očekuju da pišemo poput Andrića, Selimovića, ili poput Kiša, Crnjanskog, Ćopića, Krleže, ili bilo kog drugog iz vremena od prije pedeset, šezdeset, ili čak sto godina. Očekuju da pišemo onako kako oni, ta gospoda koja sebe naziva kritičarima i smatra da su kompetentni, stranački i poltornskim putem uhljebljeni negdje u nekim institucijama, nisu uspjeli da se kao pisci ostvare sedamdesetih, ili osamdesetih, pa nam mjere svako slovo na svom starom kantaru koji je odavno zahrđao. Dok nas oni ocijene, samim tim dok nas proberu kao da je riječ o molekularnoj biologiji, i dok nas izdavači izmuzu za par hiljada evrića, šta će ostati od nas? Tiraž bijedan. Promocija nikakva. Zastupljenost nikakva. Marginalizovani, jer treba mjesto ustupiti starletama koje pišu svoje autobiografije, treba mjesto ustupiti nekim iranskim piscima koji pišu o svojim stradanjima, protiv čega nemam ništa, baš ništa, ali imam protiv toga što im se daje prednost u odnosu na nas koji takođe imamo svoje tema, pa i stradanja ako hoćete, koja opisujemo, ništa manje vješto od njih, jer znate, i mi smo učili od najvećih. Treba ukinuti srpsku književnost. Štampajte samo ono što je napisano do 2000. Nove generacije treba pustiti da odu, ili da se pretvore u gnojnu oteklinu. Štampajte samo one autore na kojima ćete moći da zaradite nešto, pa onda s tim novcem dijelite sjedišta u avionu sa nekom turbo-folk pjevačicom koja je pošla na nastup u Njemačku. Podijelite mjesto u restoranima i spa centrima recimo, sa ostalim lopovima koji su napunili svoje džepove u raznim sektorima. Nije vam problem da štampate knjige koje više niko odavno ne čita, a problem je da pružite šansu mladima. Ne, nije vam problem ako vam tutnu 2000 evra u džep, tad može sve. Donesi diplomu, i po mogućnosti p***u ako imaš, kod nekog „uglednog“ profesora, a poznajem i takve koji kradu pjesme poznatih, pa ćete objaviti zbirku, nije problem, samo da se svi ugrade. Gađenje je najprostija riječ kojom bih izrazio ono što osjećam. Potpisaću sve svoje riječi, sve knjige, tuđim imenom, imenom nekog slavnog, ako će to biti put da ugledaju svjetlost dana. Jer nisam bitan ja, ni moje ime, bitno je da te riječi osvanu! Ali ovdje su imena veća od djela. Ovdje su tiraži veći od broja čitalaca, a tako mali da uvijek ima višak primjeraka. Dvije-tri hiljade PLAFON! Ukinuti književnost!
