Svakog nešto kroz život prati. Neki neobičan put svako od nas slijedi. I baš na tome putu svako od nas nalazi nešto svoje, neki usud. Mene na svim putevima, gdje god da krenem, dočekuju tvrđave i dvorčevi. Ne znam zbog čega. Ovaj put taj usud me je odveo do Montreuxa.
Bio sam kod zatvorenika iz Šijona. Tamo više nema Bajrona. Nema stražara na kapiji. Ne gore baklje. Tamo se sad vino prosipa u podrumima. Tamo više niko ne piše pjesme o talasima što grme bijući o zidine. Vrhovi Alpa i dalje ćute s druge strane Lemana. Sve miriše na garež. Ovdje su vijekovi izdimili i postali čađ. Gdje su kosti stražara, ko su bili ti nesrećni ljudi, o čemu su sanjali u budnim noćima. Gdje su sad skriveni poljupci i tajne veze grofovije. Kameni zidovi ćute. Stubovi još uvijek odolijevaju vremenu. Stotine nepoznatih lica, stranaca u prolazu, tabana ovuda, ni ne znajući gdje se nalaze, čega se dotiču, šta ih okružuje. Ćutim i ja. Ovdje sam nijem pred prizorima. Bljesak prošlosti otima se od zaborava i oživljava preda mnom. Svečane haljine. Oklopnici. Svita grofovije. Gomile sluškinja i baštovana, kuvara i konjušara prolaze ovuda. Silazim u podrume. Svuda su lanci. Vješala. Ćelije. Tamo su mučeni. O, zauvijek izgubljeni. Vraćam se u kraljevske odaje. Nikad ne bih poželio da sam na njihovom mjestu. Od svih, i od svega, poistovjećujem se s onim neznanim zatvorenikom. Njegov duh još uvijek se osjeća.
Srećem dvojicu pijanih Francuza (bio je festival domaćih vina) odjevenih u srednjovjekovnu odoru. Htio sam da se fotografišem s njima. Jedan mi je nešto govorio na francuskom. Mogao je da kaže bilo šta, ni riječi nisam razumio. Vjerujem da je govorio da sam još jedan od dosadnih stranaca koje više ne može da gleda očima. Drugi se samo smješkao zajapurenih obraza. Njemu je sve to bilo nevažno. Svi smo mi, izgleda, nevažni, dok nas dvorčevi nadživljuju. Sve traje duže od nas. Mi smo samo kap prosutog vremena iz pehara vječnosti. Mi smo ona čađ što ostaje od dima. Nepoznati zatočenici. Nepoznati stražari. Talasi Lemana stariji su od našeg postojanja.
Ovdje s vjetrom glasovi struje između zidova, šapuću tajne o životu s druge strane vremena. Na kupolama ugnijezdilo se Sunce, blistav odsjaj plavetnila jezera i bjeline s vrhova planina. Ovdje su vrijeme presvukli u vječnost. Stotine iščezlih života smrt je upila u stare peći, u podove i tavanice, u stare komade namještaja, masivne stolove i sehare. Ovdje trube u alpske rogove. Ovdje piju domaće vino i slave život. Njihova stvarnost ne može da se poredi s našom. Mi smo i dalje u tamnicama.
Doviđenja pijana gospodo. Doviđenja grofoviji, stražarima, sluškinjama, zatvorenicima. Doviđenja svima. Vaše vino mi se dopada. Ali sada ću izaći napolje. Želim da gledam u Alpe. Oni se uzdižu iznad svega. Iznad ljudi. Iznad kraljeva i dvorčeva. Iznad vremena. Čak i iznad ovog trenutka. Doviđenja negdje u Montreuxu.
