Jedna polovina našeg čudesnog svijeta uvijek tragično pripada ostatku svemira. Zamračena neprobojnim štitom nepoznatog, obavijena tminom i tišinom, ona u nedostižnom skriva svoju istinu, u njoj se kote tajne nad razumne. To mislimo da je noć, a nije, to je hladna granica između gladi našeg zbunjenog uma i dalekog nam saznanja. Mi smo ribolovci što zabacuju udice svoje radoznalosti u okean nepoznatog, izvlačeći, i to samo ponekad, sitne ulove koji nas hrane samo za trenutak, a trenutaka je bezbroj. I kako onda da stignemo do vječnosti hraneći se trenucima prolaznog?
Jedna polovina čovjeka uvijek biva osuđena na patnju i muku, na stradanje. Tamo ga jedu strahovi, razvlače ga uspomene i čereče avetinjske želje. Razapinju ga sumnje i nedoumice, i brige ga teške kasape i muče. O, zatočenici svojih slabosti. O, potomci prokletih i prognanih. O, mučenici u plavim grobnicama pogrebeni. Čujete li pjesme kojima naša nemoć vašu hrabrost doziva. Čujete li pjesmu vremena koje ćemo satrijeti, il’ vas je zauvjek progutala druga strana tajanstvenog i nedostižnog.
Jedna polovina čovjeka uvijek tragično pripada zlu, osuđena da mu robuje, vječno nadajući se konačnom izbavljenju. Jedan dio čovjeka uvijek pripada nečemu neljudskom. Jedna polovina čovjeka vječita je njemu tajna.
Jedna strana zidova uvijek propada i trune, sakuplja kiše u svoja mrtva njedra, pljuskove, maglu i rosu što jutrom poškropljuju studenu površinu. To su zidovi groblja prohujalih dana. To su zidovi koji rađaju lišaj i mahovinu. Poznavao sam čovjeka koji je umio da ih čita. On je umio da govori jezikom mrtvih čiji su životi postali dio neživog uselivši se u sve ono čega su se za života doticali. U njima je pismo naših tajni. U njima je zapisano sve što se ikada zbilo.
Obrisi pređašnjih vremena tumaraju ulicama naših gradova, zaustavljaju se ispred izloga, ispred prodavnica i kafana, namiguju titranjem nejasnih silueta, pomjeraju naše stolnjake i razmiču zavjese, a jadan insan misli da je to vjetar samo. Obrisi prošlih života, tragičnih sudbina, potucaju se od grada do grada, od kuće do kuće, s jednog praga do druge kapije, škripe, grebu, pucketaju, i preturaju sitne predmete, ukazuju se kao priviđenja, kao ptice, kao bube i slijepi miševi. Obrisi tuđih stradanja, tuđih podviga i junaštava, tuđih golgota, opominju i prijete, dozivaju strogim glasovima, ukazuju na sveto, a taj gordi čovjek!, on nehajno, poput vjetra prostruji kroz život, k’o između zidova, k’o između zapuštenih grobova.
Obrisi svih neostvarenih želja, snova i nadanja, bez spokoja lutaju od duše do duše, traže utočište u tuđim životima, još jednu priliku da se ostvare, da se obistine u vremenu. Ali obrisi uvijek putuju na drugu stranu, putuju na drugi kraj svijeta, tamo, u mrak, u nepoznato. To im je suđeno, jer svjetlost ih se brzo odriče. Jedna strana svemira sve brzo proguta.
Jedna strana očiju uvijek leži u mraku, spava i sanja, spokojno, dobuje u tmini, ugašena u lobanji. Nikad se ne dotiče ovoga svijeta, nikad se ne zakucava u nebo, nikad ne roni u vodu, ne pada na tuđi pramen kose, na tuđe oči, usne, grudi, ruke.., ne pušta suze, ne zaklanja se od blještavog sjaja, ne traži svjetlost, ne tumara u izgubljenosti, ne umiva se, i kao da i ne postoji.
Jedna strana lica uvijek je okrenuta nasuprot drugoj, da se nikad ne upoznaju, da se nikad ni ne sretnu, jer trebaće čovjeku dok je živ, da dvaput bude u istom, isti, samo naizgled drugačji, pred licem tuđim, kao pred sobom nepoznatim. Jer to je ono, naše nepoznato, od čega bježimo kad bježimo od drugih.
Jedan dio uma uvijek pripada nesvjesnom. Jedna strana našeg života veseli se i raduje, dok druga strana trpi i strada, muči se i tragično urušava. Jedan dio usta nikad ne govori, uvijek ćuti zašiven strahom, dok druga strana često praznoslovi. Obrisi riječi uvijek se negdje urezuju, ostavljaju trag, dal’u mrtvim njedrima hladnih zidova, dal’u našim srcima. Obrisi stvarnog gube se u nestvarnom. Obrisi nestvarnog tope se u stvarnom. Jedna strana ove priče ostaje ovdje, druga strana odlazi u neko drugo vrijeme i ostavlja obrise. U zamračenom neprobojnim štitom. U nepoznatom. Obavijena tminom i tišinom. U nedostižnom. O, izgubljeni u traganju. O, potomci prokletih i prognanih.
