Crvena je boja koju djeca najprije nauče prepoznati. Najpopularnija boja na svijetu je plava, bijela boja ulijeva sigurnost, žuta može izazvati mučninu. Eigengrau je pojam kojim se označava siva boja koja kratkotrajno ostaje otisnuta na oku nakon što se ugasi svjetlo. Gris je francuska riječ za sivo. Pretpostavlja se da približno 90% informacija primamo vizualnim putem. U početnoj sceni igre GRIS Djevojka pada s neba dok mi golim okom pratimo kako iz šarenoga svijeta, jedna po jedna, nestaju sve boje. Nakon pada, površina planeta koji dočekuje Djevojku beživotna je i mrtva.
GRIS nije igra kojoj je cilj namučiti igrača. U njezinom fantastičnom svijetu nema umiranja. Nema suviše teških mozgalica, zahtjevnih dijelova sa skakanjem, vremenskog pritiska. GRIS ne sadrži stvari koje bi u tradicionalnim okvirima sagledavanja igara kao medija uvjetovale vrhunsku igru. Mehanike su jednostavne, igra je trajanjem relativno kratka. Usprkos tome, GRIS je naslov koji bi ove godine trebao zaigrati svatko.
Minimalistički početak i vizualno upečatljiva nijema junakinja najprije će neodoljivo podsjetiti na Transistor. Inicijalna šetnja napuštenim planetom prizvat će sjećanje na Journey. No, GRIS je i dalje jedna od stilski najsnažnijih i najdosljednijih igara na tržištu. Pomalo sramežljivim korakom, njezina karakteristična estetika do izražaja dolazi vrlo brzo. Jednu po jednu, cilj je u GRIS skupiti sve nestale boje te ih vratiti u ispražnjeni svijet. Svaka prikupljena boja vraća svijetu pripadajuće nijanse, ali uz to ga i ispunjava novim sadržajem. Crvena boja donosi zalazeće sunce, plava kišu, zeleno je bilje, stabla, vegetacija. Sunce uvjetuje toplinu, kiša postaje pitkom vodom, bilje znači hranu. Napušteni planet počinje bujati – javlja se život.
Karakteristična estetika igre jako brzo dolazi do izražaja.
Transformacija planeta označava i promjenu vizualnoga stila igre. Kao da je riječ o bojanki, bijelo-sive plohe dobivaju novu, živopisnu paletu vodenih boja, praznine se ispunjavaju brojnim nijansama. Počinje vladati raskoš. Nakon skupljanja neke od boja vraćate se na mjesto s kojeg ste krenuli – na svojevrsno raskrižje koje povezuje različite dijelove planeta. Ali, je li to doista ono isto mjesto s kojega ste krenuli? Maestralno odrađena postepena gradnja kako planeta tako i vizualnoga stila ono je što čini GRIS nadasve prepoznatljivim i pamtljivim naslovom.
Smije li se pritom zaboraviti na glazbenu podlogu koja poput sjene prati ugođaj prikazanih scena? Na samotne tonove klavira koji Djevoku prate na usamljenoj šetnji kroz pustoš, ljute violine koje predstavljaju opasnost, poletne puhače koji sa sobom donose nagovještaj života? Znam da možda može zvučati pretjerano; takva je i retorika – ali, način na koji GRIS povezuje vizualni i auditivni aspekt te pritom bez imalo napora varira među različitim ugođajima i raspoloženjima doista je nevjerojatan. Vjerujte mi – brzo ćete uočiti.
Način na koji GRIS povezuje vizualni i auditivni aspekt doista je nevjerojatan.
Naglasak GRISa nije na gameplayu. To ne znači da njega nema. GRIS uzduž čitavog trajanja kombinira mozgalice te aspekte platformera u 2D perspektivi. Iako ne uvelike zahtjevni, ti su dijelovi zabavni i dinamični. Osim priče o pronalasku života, GRIS je i priča o pronalasku samoga sebe. Prikupljanjem boja Djevojka dobiva nove sposobnosti, koje koristi u rješavanju poteškoća. Sposobnosti nema puno jer su one prvenstveno vezane uz priču; za razvoj junakinje, njezino traženje mjesta u svijetu, suočavanje s nadolazećom odraslosti.
Do samoga kraja igre nema ponavljanja i ulaženja u rutinu kad govorimo o zadacima. Ovisno o tome istražuje li mračno podzemlje planeta, njegovo podmorje visine, Djevojka se suočava sa specifičnim izazovima. A oni su zanimljivi – iznova i iznova, i zapravo sve bolji što igra dulje traje. Popratna pak priča uvijek ostaje dovoljno otvorenom za vlastito razmišljanje i interpretaciju te nikad pretenciozna.
Do samoga kraja igre nema ponavljanja zadataka i ulaženja u rutinu.
Jedan od velikih pjesnika spomenuo je među svojim stihovima da je ljepota ta koja će na koncu spasiti svijet. Ipak, ako bih nešto trebao pripomenuti GRISu, rekao bih da je on ponekad upravo previše svjestan svoje ljepote. Postoje brojni trenuci u kojima se kadriranjem, odnosno zumiranjem, naglašavaju posebno lijepi aspekti igre, njezine posebno precizne simetrije. Tih trenutaka možda je, ruku na srce, ipak malo previše. GRIS se ponekad može doimati kao niz ukrasnih slika za dnevnu sobu. Koliko je GRIS suptilan u pričanju priče, toliko ponekad zna biti agresivan u svojoj prezentaciji.
To je tek jedna manja primjedba. Usprkos njoj, GRIS je i dalje jedna od uvjerljivo najljepših igara na tržištu. Iza toga stojim s obje noge. Osim toga, jedna je od najboljih igara u svojemu žanru. Kao takvu, posebno ju preporučujem ljubiteljima opuštenijih igara. Njezin šarm, snažna umjetnička vizija, nenametljiva, ali intrigantna i zaokružena priča te prekrasna prezentacija svima bi trebali poslužiti kao razlog da je nabave čim prije. Tri sata slobodnoga vremena teško da možete iskoristiti na bolji način.
Izvor: hcl.hr
