Moja poslednja pjesma je pojela sebe, bjesni. Ostala je da bude grob nad sobom smrt njena. Bez vijenca. Bez obreda. Bez suze i pomena. Crkla je k’o pas, gladna ali slobodna. Moju poslednju pjesmu ubile su njene riječi, preteške za srce koje još nije odbolovalo ratove. Moju poslednju pjesmu pojeli ste vi, bjesni. Iščupali ste joj noge i ruke, zašili usta koncima diktature, ali dušu njenu niste mogli oteti, duša je njena to što će da vas progoni, bjesni. Moja poslednja pjesma stražarila je na zgarištu, na ruševinama mladosti naše i otaca naših. Moja poslednja pjesma hodala je bez amputiranih stihova, oslanjajući se na ruku pravde, al’ i pravda je ovdje pobjegla u tuđe džepove. Zar si i ti vaskrsao, Judo? Ne, nikad nisi ni umro. Djeca tvoja ljube moje pjesme, kunu se u svaki stih što sam izustio, i tri puta su me već izdali, svaki ponaosob. Zar si vaskrsao i ti, Nerone? Ne, nikad nisi ni umro. Djeca tvoja kidaju glave pjesmama mojim, dok bjesni se raduju, i sviraju i pjevajući slave, baš kao što si i ti slušao harfe dok je gorio Rim. Noćas gore moje riječi, ali nisu na lomači, već bjesni igraju oko njih, igraju oko vatre i gledaju kako da me ugase. Bjesni su pojeli moju poslednju pjesmu. Bjesni su pojeli moj rodni grad. Pojeli su moju zemlju, moj narod i moju otadžbinu. Pojeli su svijet koji nam je pripadao, ali mene pojesti neće!, ja im jemac!!
