Prostorijom se širila zamamna svježina cimeta i gorka slatkoća klinčića, dopirući do najsitnijih komadića zvjezdanog neba koje smo promatrali za vrijeme ultimativnog susreta.
Zarumenjenost bijelog lica odavala je nekakvu nedokučivo- muževnu ljepotu, suptilnu krinku neznatnog doticaja po pothlađenim ramenima crvenog kaputa. Zametne se svaki trag reminiscencije, ali nevješto skrivanje tugaljivosti u tim travnatim zjenicama; jednostavno ne može minuti. Kipio je grimizni čajnik, dok je pisao najznačajniju priču o nama, progovarajući svima znanom rječitošću neadaptiranog pjesnika, čiji se smisao istovremeno utapa u moru oproštaja te bridi kišom isplakanog cjelova.
Što sam zaista predstavljala u tom porušenom carstvu od bjelokosti mladog pisara; čije je pečaćenje spisa upotpunjavalo krhkost taktilnih srodnosti, opjevat će zimzelene sjete odbjeglih radosti, upravo ondje- pod zaleđenim potokom pokopanih sentimenata melankoličnosti.