Jesen uporno gužva moja sjećanja ispod kaputa. Vrijeme je ptica, sad pletu gnijezda u krošnjama. Dani trule u strnjištu. Dani iščezavaju u maglama, odlaze kao vojnici, heroji mojih priča, junaci mojih bitaka. Po ranama se najbolje znamo. Napuštam grad, i gubi mi se svaki trag iza ugla nepoznatih ulica. Srećem njeno lice, srećem njenu kosu i korake kako lepršaju u vazduhu punom dima i čađi. Odakle se vraća, gdje je to bila, gdje pošla.. Ona je proljeće što se otima smjeni godišnjih doba. Ona je ljeto koje prkosi i odlijeva zakonima prirode. Sofija Poljanski. Žena umornih očiju. Žena hrabrosti i topline što se obmotava oko srca gladnog ljubavi i pažnje. Dugo sam te čekala, kaže. Nisam zbog tebe došao, kažem. Znam da si me dozivao iz daleka, ne, nisam te dozivao u noćima hladnim, ne, to nisi bila ti u mojoj samoći. Zašto me ne pozdraviš, pita. Zašto bih, ja te ne poznajem, kažem. Lažeš, ludi stvore, sve lažeš. Lažem, istina je to što govoriš, Sofija. Istina je i to da si ti lizao moje rane, kaže. Jesam, i poklao bih se s pola svijeta da više ne dobiješ ni ogrebotinu. Trenutak ćutanja. Jesen je, Sofija, zar ne vidiš koliko se dani gube i nestaju. Vidim, neka ih, doći će novi. Hoće, ali nikad više ovakvi, ovi su zauvijek nestali. Trenutak ćutanja. Zar ne vidiš koliko su porasla gnijezda? Vidim, neka ih, neka rastu, kažeš. Vrijeme je ptica, kažem ja. Zar ne vidiš koliko je tuge u svijetu oko nas, Sofija. Vidim, ali svijet je ipak predivno mjesto. Jeste. Radost kopni, ali se brzo rađa kad je njegujem s tobom u mislima i kraj sebe. Kuda ćeš danas, pitaš me. Ne znam, kažem ti, tamo gdje i ptice, valjda, u gnijezdo. Gdje je to, pitaš. Tu, kažem, i upirem prostom u tvoje grudi. A jesen se još uvijek razvlači po blatnjavoj ploštini, dani trule u strnjištu, ptice pletu gnijezda..lepet krila u vazduhu.. A Sofija, moja Sofija Poljanski, ona prkosi i odlijeva mojoj samoći, mom lutanju i ludilu, mojim košmarima, i ovoj jeseni..
